Na samom početku teksta, spisateljica se osvrnula na vječito pitanje koje žene i majke često sebi postavljaju, ali i na to kako javnost doživljava svaku njenu napisanu riječ:

„Hiljadu sam puta u životu sebi postavila to pitanje. Kad si žena, kad pišeš, svi svaku tvoju rečenicu doživljavaju kao golu ispovijest. Nikad niko nije zatražio za Tolstoja smrtnu kaznu jer je gurnuo Anu Karenjinu pod vlak. Priče o lošoj djeci doživljavaju veći uspjeh pa ti nekako pređe u naviku vlastitoj djeci nacrtati rogove“, navodi Rudan.

„Teško sam bolesna, umirem od raka“

Nakon osvrta na roditeljstvo, brige i neprospavane noći koje prate odrastanje djece, spisateljica je otvoreno progovorila o svom trenutnom zdravstvenom stanju.

„Teško sam bolesna. Češće sam u bolnici nego doma. Umirem od raka, sporo ide. Pred dva dana bili su sa mnom u bolnici. Na smjene. Ćerka mi je osvežavala tijelo i usta tankom krpom. Prepričavala sam joj priče iz zajedničkog djetinjstva. Slušala me, smijala se i pravila kao da ih prvi put čuje.“

Rudan je opisala i dirljive trenutke pažnje koje su joj djeca pružila u bolničkoj postelji. Sin joj je donio knjigu koju su dugo čekali i omiljene slatkiše, pomogao joj oko osnovne higijene i poželio laku noć, dok joj je kćerka turpijala nokte kako bi se osjećala ljepše.

Povratak kući i suze na kraju

Nakon izlaska iz bolnice, spisateljica je podijelila trenutke porodične topline iz svog doma, gdje su je djeca posjetila i donijela joj mirisnu, popeglanu odjeću kako bi ublažila bolnički miris koji teško podnosi.

  • Kćerka joj je spremila lignje na žaru.

  • Sin je ispekao palačinke po starom porodičnom receptu.

  • Muž je u pozadini pripremao sve što joj je potrebno za raskošan ručak.

Nakon što su djeca otišla svojim kućama, Vedrana Rudan je ostala sama sa svojim mislima i osjećanjima:

„Čekam da mi muž ode u kuhinju. Plačem. Bolest? Dan je previše žut? Strah od smrti? Alergija na pelud? Imati djecu? Nemati djecu?“, zaključila je spisateljica u svojoj dirljivoj objavi, piše Telegraf.