"Moj mozak je gotovo organizovan kao kalendar, a svaki datum posebno podsjeća na film koji mogu da reprodukujem, premotam unazad i ubrzam", kaže Rebeka Šerok.

Upoznajte Rebeku Šerok i Emili Neš, dvije izuzetne osobe koje žive sa vrlo rijetkim stanjem poznatim kao "veoma superiorno autobiografsko pamćenje" (HSAM), ili hipertimezija.


Riječ je o sposobnosti koja ljudima omogućava da se sjete skoro svakog događaja svog života sa nevjerovatnom preciznošću. One su dio jedne od najmalobrojnijih grupa na svijetu, sa samo 0,00001% populacije koja dijeli ovu rijetku osobinu!

Emili i Rebeka su razgovarale u emisiji "60 Minutes Australia" o svom jedinstvenom stanju. Emili objašnjava:

- Moj mozak je gotovo organizovan kao kalendar, a svaki datum posebno podsjeća na film koji mogu da reprodukujem, premotam unazad i ubrzam.

Dodaje da što više "ulazi" u određeni dan, to više detalja može da izvuče iz tog sjećanja. Nevjerovatno, zar ne? Ona čak tvrdi da se živo sjeća kako je učila da hoda kao beba, pa se čak sjeća i kako su je roditelji jurili po kući dok je to radila!

- Mislim da sam čak i te dvije stvari naučila istog dana, rekla je u emisiji.

Rebeka je sa ovim rijetkim stanjem živjela cijelog života, ali tek kada joj je zvanično dijagnostikovan HSAM 2013. godine, shvatila je zašto se tako živo sjeća svoje prošlosti. Na pitanje da li se sjeća svakog minuta svog života, odgovorila je:

- To je manje-više tačno, rekla sam da se sjećam bar oko 95% vremena.

"Prokletstvo" savršenog pamćenja: Emocije iz prošlosti koje se vraćaju

Ipak, imati ovakvo pamćenje nije samo blagoslov. Rebeka priznaje da je to "prokletstvo" i da je negativna strana HSAM-a u tome što je često ometaju slučajni flešbekovi koji se pojavljuju tokom cijelog dana i noći. Najveći problem leži u tome što sjećanje na tužna ili stresna iskustva vraća i sva originalna osjećanja koja je osjećala u tom trenutku.

- Ako se sjećam incidenta koji se dogodio kada sam imala tri godine, moj emocionalni odgovor na situaciju je kao trogodišnje dijete, iako su mi um i savjest kao kod odrasle osobe, objasnila je.


Ovo je zaista teško zamisliti! Kako se nositi sa bolom iz djetinjstva koji se svaki put ponovo osjeti sa istim intenzitetom?


- Ponekad će ljudi reći da namjerno ne puštam i da se samo zadržavam na negativnom u svom životu, podijelila je Rebeka.


Ona zaključuje da je "užasno biti medicinski fenomen", jer vrlo malo ljudi razumije kroz šta prolazi, a tretmana osmišljenih za ovo stanje gotovo da i nema.


- Sjećanje na ovaj način mi se čini tako normalnim, kaže, s obzirom na to da nikada nije živjela drugačije.


Ove priče nas podsjećaju na kompleksnost ljudskog uma i na to koliko je važno imati sposobnost da zaboravimo, čak i neke stvari koje bismo možda željele da zadržimo. Zamislite samo teret svakog pogrešnog koraka, svake uvrede, svake brige... Možda je selektivno pamćenje ipak jedan od najvećih darova prirode!


(Stil / Ona / 60 Minutes Australia)