Kada je Jelena prije skoro dvije decenije upoznala Marka, sunčanog dana na jednom univerzitetskom događaju u Engleskoj, vjerovala je da je sudbina konačno umiješala prste. Oboje porijeklom iz bivše Jugoslavije, ali odrasli u različitim krajevima Britanije, brzo su se povezali – najprije kroz jezik, zatim kroz sličan smisao za humor, a potom i kroz zajedničke snove o porodičnom životu, putovanjima i zajedničkoj budućnosti.

Ljubav je cvjetala, činilo se, kao iz filmova. Zajedno su selili iz stana u stan, podržavali jedno drugo kroz poslove, bolesti i smrti u porodici. Jelena je bila uz Marka kad je izgubio posao, kad mu se otac razbolio, kad je promijenio karijeru. Svaki put kad bi neko iz njene okoline pitao za vjenčanje, ona bi se samo osmijehnula i rekla: “Biće. Imamo vremena.” A vrijeme je prolazilo.

Toliko su bili zajedno. Bez prstena, bez matičara, bez djeteta. Jelena je prelazila tridesete, a Marko je izbjegavao svaku ozbiljnu temu uz šalu. “Ne treba nam papir da bismo bili srećni”, govorio bi. “Brak je za ljude koji ne znaju da se vole bez obaveze.”

Ali jedne večeri, kad je Jelena skupila hrabrost i direktno pitala: “Da li ćeš me ikada oženiti?”, njegov odgovor je pao kao hladan tuš:

“Neću. Nikada. Ti si dobra, ali nisam te nikad vidio kao ženu s kojom bih se vjenčao.”

Te noći je otišla. Nije vrištala, nije plakala pred njim – samo je spakovala najvažnije stvari i izašla iz stana koji su zajedno plaćali. Sljedeći mjeseci bili su tihi. Poniženi ponos i osjećaj da je izgubila najbolje godine svog života lomili su je iznutra. Ali kako to često biva – baš iz tog bola, Jelena je izgradila novu verziju sebe.

Upoznala je Filipa – kolegu s posla koji je već dugo tiho gajio simpatije prema njoj. On je bio sve ono što Marko nije: nježan, direktan, odlučan. Već poslije godinu dana veze, Jelena je zatrudnila. Rodila je sina, kome je dala ime Leon – lav koji je došao posle tame.

A onda je stiglo pismo.

Bez pošiljaoca, bez adrese. Samo njeno ime i prezime na koverti. U njemu – Markov rukopis. Prepoznala bi ga i zatvorenih očiju. Ali sadržaj pisma je bio daleko od ljubavnog:

“Nisi smjela da mi to uradiš. Klela si se da me voliš, a završila si sa prvim sljedećim. Sad imaš dijete, a ono je moje trebalo da bude. Kad ga budeš šetala po parku, pazi ko te prati. Sve ima cijenu.”

Srce joj je stalo. Prvo je pokušala da se uvjeri da je to loša šala, da se neko šali na bolan način. Ali nije.

Zadrhtala je. Pogledala sina u krevetiću i shvatila da je vrijeme da prekine svaki kontakt s prošlošću. Odnijela je pismo u policijsku stanicu. Prijavila ga. Pokazala i poruke koje joj je slao s nepoznatih brojeva, u kojima je pisalo: “Još si moja”, “Nikad nećeš biti mirna s drugim”.

Policija je reagovala ozbiljno. Dobila je privremenu zabranu prilaska, a Marko je pozvan na ispitivanje. Nije negirao da je poslao pismo, ali je tvrdio da je to bio "emotivni ispad", da "nije mislio ozbiljno".

Sud ga je upozorio, a Jelena se preselila u drugi dio grada. Ubrzo i u drugu državu. Započela život daleko od prošlosti. Danas, njen sin ima tri godine, a ona vodi mali porodični kafić sa Filipom, svojim sadašnjim mužem.

Nekad, kad pogleda u retrovizor života, pita se kako je mogla toliko dugo ostati s nekim ko ju je volio samo na pola. I svaki put iznova zaključi:

“Sedamnaest godina sam bila njegova sjenka. A tek sam kao nečija cjelina shvatila šta znači biti voljena.”

BONUS VIDEO: