Preživjeli su postali "hibakuše" – ljudi izloženi eksploziji i radijaciji, izgnanici s kojima drugi nisu željeli da dolaze u kontakt

Varnice sijevaju, a jezive prijetnje koje dopiru sa svih strana dovele su svijet na korak do nuklearne katastrofe. Kao da čovječanstvo baš ništa nije naučilo iz istorije, iz ne tako davne, bolne prošlosti. U avgustu se navršava 80 godina od atomskog napada na Hirošimu i Nagasaki. Procjenjuje se da je, bilo u direktnom udaru bombi, bilo od posljedica radijacije, samo do kraja 1945. godine u ta dva japanska grada život izgubilo najmanje 250.000 ljudi.

Svedočenja ljudi koji su preživjeli pakao Hirošime i Nagasakija, koji su gledali kako im atomski plamen u treptaju oka odnosi najbliže i najdraže, i osam decenija poslije bombardovanja izazivaju jezu, strah i bol. Zaključak je uvijek isti – takav zločin se više nikad i ni po koju cijenu ne smije ponoviti. Nažalost, stvarnost je drugačija… Umjesto da ovo bude vijek prosperiteta, lako bi se moglo desiti da čovječanstvo budućnost i ne dočeka.

Dovoljno je samo jedno naređenje, jedan pritisak na to famozno "crveno dugme", pa da svijet – iako to nijedan razuman čovjek ne želi – uđe u katastrofu od koje ovog puta vjerovatno ne bi bilo oporavka. Atomska bomba je najveće zlo koje je ljudski um mogao da smisli, a eventualni Treći svjetski, nuklearni rat, prema svim procjenama – i svim proročanstvima – bio bi posljednji.

Mrak nad Zemljom izlazećeg sunca

Iako se Japansko carstvo tada već nalazilo na ivici predaje, a nacistička Njemačka kapitulirala 9. maja, američki predsjednik Hari Truman insistirao je na što bržem završetku rata i odobrio korišćenje atomske bombe, kako bi na taj način primorao zemlju na dalekom azijskom istoku na kapitulaciju. O dugoročnim posljedicama niko nije razmišljao.

Tog 6. avgusta 1945, u osam časova ujutro, Hirošima je već bila budna. "Mališan", kako je nazvana prva atomska bomba, snage od 13 do 18 kilotona i bazirana na uranijumu, bačena je iz bombardera "Enola Gej" sa visine od 10.000 metara. Detonirala je oko 580 metara iznad zemlje kako bi se dobio maksimalan efekat. U treptaju oka, stradalo je 80.000 ljudi. Više od 30.000 ih se jednostavno – raspalo.

Od prolaznika koji su žurili na posao, onih koji su stajali u redovima u prodavnicama ili pili jutarnju kafu na terasama, ostale su samo crne siluete na zidovima. Novi krug pakla otvoren je tri dana kasnije, kada je "Debeli čovjek", nuklearna bomba od 21 kilotone, još razornije moći, eksplodirala iznad Nagasakija. Bila je bazirana na plutonijumu.

Iste crne sjenke nekadašnjih ljudi, hiljade mrtvih po ulicama, ista tuga koja je ispunjavala zrak. Za svega nekoliko minuta uništena su dva velika grada. Pretvoreni u prah i pepeo, kao i njihovi stanovnici koji su se do juče smijali, voljeli, plakali. Ostao je poneki tori (kapija šintoističkog hrama) na zgarištima. Vjeruje se da predstavlja prijelaz između ovozemaljskog i duhovnog života. Kakva simbolika...

Japan je ubrzo kapitulirao. Za zločin protiv čovječnosti, do tada nezabilježen u istoriji ratovanja, niko nikada nije odgovarao.

Crne sjenke nekadašnjih ljudi

Hirošima i Nagasaki, gradovi mučenici, podigli su se iz pepela i nastavili da žive. Ruševine su uklonjene, nikle su nove kuće, zgrade, hramovi… A ljudi? Oni koji su preživjeli – a danas ih gotovo da više i nema – do posljednjeg daha su se suočavali s posljedicama: karcinomi zbog radijacije, deformiteti, psihološke traume...

Tuga za izgubljenim roditeljima, braćom, sestrama, rođacima, prijateljima… Nikada ih nisu prestali tražiti. Danas ne postoji starosjedilac u ta dva grada koji nije izgubio bar jednog člana porodice.

Zvaničnici Hirošime su 2013. godine objavili nove podatke: ukupno je nastradalo 557.478 ljudi – 277.996 odmah, a ostali od posljedica radijacije.

Izgnanici i odmetnici

Pored fizičke patnje, nuklearna eksplozija je duboko podijelila japansko društvo. Oni koji su preživjeli Hirošimu i Nagasaki, uglavnom djeca i tinejdžeri, nazivani su "hibakuše" – ljudi izloženi eksploziji. Vremenom, ta riječ je dobila novo značenje: izgnanik, odmetnik.

Zbog straha od zračenja – da li je zarazno, da li se prenosi na potomstvo, da li se smije raditi s takvom osobom – "neoštećeni" su ih izbjegavali. Čak ni doktori nisu znali mnogo o radijaciji u početku.

Predrasude prema hibakušama ni decenijama kasnije nisu nestale. Ipak, danas oni više ne ćute – njihova svjedočanstva su opomena. Dok ne bude kasno.

Seiko Fudžimoto: "Sanjala sam isti košmar dvije decenije"

Kao trogodišnjakinja, Seiko je preživjela eksploziju jer je bila u šetnji sa bratom. Njen ujak, tetka i nećaci – nestali su bez traga. Otac joj je zabranio da ikome kaže da su živjeli u Hirošimi, da se ne bi osramotila. Postala je ljekarka, osnovala porodicu, rodila dvoje zdrave djece. Brat joj je umro dvije godine kasnije – od raka. Tražio je samo lubenicu. Mrzila ih je cijelog života.

(Žena.rs)

BONUS VIDEO: