Ponekad se čini da je sve što je ostalo od jednog života tek nekoliko rečenica koje je neko davno zapamtio. A onda se, sasvim slučajno, pojavi jedan stari dokument i otvori vrata prošlosti za koju se vjerovalo da je zauvijek izgubljena.

Upravo tako nam je ispričala i Melis Terzioglu (35) iz Turske, koja je gotovo čitav život znala da njena porodica krije priču o porijeklu, ali nije znala kako da je sastavi do kraja. Znala je da su njeni preci nekada živjeli u sjeničkom kraju, da su bili imućni zemljoradnici i da su početkom prošlog vijeka, u okolnostima koje su ih natjerale da napuste svoj dom, krenuli u nepoznato. Znala je i da su iza sebe ostavili kuću, zemlju, rodbinu i život koji više nikada neće moći da vrate.

Ali ono što nije znala bilo je možda najvažnije – gdje se tačno nalazio njihov dom, ko su bili ljudi sa kojima su bili povezani i šta je od njihovog života ostalo sačuvano u kraju iz kojeg su otišli.

Tajna sakrivena u jednom jedinom pasošu

"Moj pradeda Murat Đukić bio je poznat i imućan zemljoradnik koji je živio u selu Sugubine, u kladničkom kraju kod Sjenice. Godine 1928, zbog prilika koje su tada vladale u kraju u kojem je živio, odlučio je da se sa porodicom iseli u Tursku. Izvadio je pasoš i tako započeo potpuno novi život, daleko od svog rodnog kraja. Prvo mjesto u koje je stigao bio je grad Kırklareli, jedan od sabirnih centara za pridošle muhadžire. U to vrijeme, ukoliko je neko želio pomoć države, morao je da se nastani tamo gdje mu država odredi. Mom pradedi se takav način života nije dopao, pa je poslao pismo rođacima koji su mu u Sjenici bili komšije, a koji su se nekoliko godina ranije doselili u selo Hamdibey, u oblasti Demirköy u Kırklareliju, piše Kurir.

Čim su saznali da je stigao, rođaci su došli po njega u sabirni centar u Kırklareliju. Tokom noći su ga konjskom zapregom odveli iz centra i odveli u Hamdibey, gdje je trebalo da započne novi život. Ipak, prve godine u novoj sredini za mog pradedu i njegovu porodicu bile su izuzetno teške. Nije odmah uzeo tursko državljanstvo jer se sve vrijeme nadao da će se jednog dana vratiti u Sjenicu. Zbog toga nije mogao da računa ni na zvaničnu pomoć države. Seoba, sve ono što su ostavili iza sebe, neizvjesnost i borba da se sa porodicom snađu u potpuno novoj zemlji učinili su prve godine njihovog života u Turskoj veoma bolnim i teškim. Iako su fizički bili daleko od Sjenice, nada da će se jednog dana vratiti ostala je dugo prisutna u porodici", kaže Melis za portal.

Njen pradeda Murat Đukić uvijek je čuvao dokumente kojima je dokazivao svoja prava, kao da je negdje duboko u sebi vjerovao da će se jednog dana vratiti. A onda je, u naletu ljutnje, sve uništio.

Sve osim jednog pasoša.

Jedini trag koji je ostao poslije gotovo jednog vijeka

Godinama je pradeda čuvao dokumente koji su svjedočili o njegovom životu i imovini u Sjenici, vjerujući da će se jednog dana vratiti u svoj rodni kraj. Međutim, sudbina je učinila da od čitave dokumentacije ostane samo jedan pasoš, koji je decenijama čuvan u porodici, gotovo zaboravljen.

„Pradeda je u prvim godinama nakon dolaska u Tursku silno želio da se vrati, pa je zapravo čuvao sve spise i zvanične dokumente kojima je dokazivao svoja prava. Kako je vrijeme prolazilo i kako je stario, jednog dana je u naletu ljutnje sve to uništio. Ostao je samo pasoš.

Čuvao ga je prvo njegov sin, moj deda, a zatim moj amidža, koji je preminuo. Pošto se sve to odvijalo postepeno, s vremenom je čak i zaboravljeno da se pasoš čuva.

Da mi taj pasoš nije dospio u ruke, u cijelom procesu istraživanja moje porodične priče sve bi i dalje bilo neodređeno, jer u cijelom istraživanju nisam uspjela da pronađem ni zvaničan dokument o rođenju ili boravku moje porodice u Sjenici u Srbiji – ukratko, nijedan dokument koji potvrđuje da su ti ljudi tamo živjeli. Zbog toga sam tužna, ali i dalje sa nadom nastavljam istraživanje.“

Taj požutjeli dokument decenijama je prelazio iz ruku jednog člana porodice u ruke drugog, sve dok gotovo nije bio zaboravljen. Niko tada nije mogao da zna da će upravo taj pasoš, sačuvan uprkos vremenu, jednog dana postati ključ za potragu koja će Melis odvesti hiljadama kilometara daleko, do mjesta o kojem je slušala samo iz porodičnih priča.

Kada joj je pasoš konačno dospio u ruke, pred njom se pojavilo prezime koje je gotovo bilo zatrpano ispod slojeva vremena – Đukić. I tada je počela potraga. Ne samo za prezimenom, već za čitavim jednim životom koji je nestao iz porodične svakodnevice.

Sjećanja na pretke i priče o životu prije odlaska iz Sjenice

Iako je njen deda Ferhat najveći dio života proveo u Turskoj, Melis je oduvijek osjećala da se iza porodične svakodnevice krije priča o porijeklu koje nije smjelo da bude zaboravljeno. Nakon njegove smrti, najviše je saznala od bake, čija su sjećanja sačuvala uspomenu na život predaka, njihovo nekadašnje bogatstvo, ali i teške okolnosti zbog kojih su morali da napuste rodni kraj.

„Moj deda Ferhat Gezen (Đukić) radio je u Turskoj kao visoki državni službenik, a potom je otišao u penziju. Bio je veoma nježan i miran čovjek. Živjela sam s njim u istoj kući, ali je preminuo dok sam još bila mala. Gotovo cijeli život proveo je ovdje, u Turskoj, ali sam duboko u sebi uvijek osjećala da je nekako drugačiji.

Nakon dedine smrti, moja baka je nastavila da živi s nama i većinu porodičnih priča čula sam upravo od nje. Prema onome što mi je pripovijedala, moji preci su prije dolaska u Tursku bili veoma imućni, ali su zbog tadašnjih prilika u kraju u kojem su živjeli neprestano bili izloženi maltretiranju. Na kraju su odlučili da se isele jer su se plašili da neće pretrpjeti samo materijalne gubitke već i duhovne i moralne posljedice“, kaže Melis.

Poslije skoro jednog vijeka, Melis je odlučila da uradi ono što nijedan član njene porodice prije nje nije uspio – da pronađe mjesto sa kojeg je njen pradeda otišao i da sazna ko su bili ljudi koje su ostavili iza sebe. Njena potraga odvela ju je u Sjenicu, Kladnicu i Sugubine, ali i do ljudi koji su u svojim porodicama sačuvali sjećanja na Đukiće.

A ono što je tamo pronašla bilo je mnogo više od imena na papiru. Pronašla je kuću za koju su joj rekli da je nekada pripadala njenom pradedi, čula priče koje su se u tom kraju prenosile generacijama, upoznala ljude koji su joj pomogli da sastavi dijelove porodične slagalice i prvi put stala na zemlju koju njena porodica nije vidjela gotovo 100 godina.

Prvi dolazak u Srbiju i potraga za ljudima koji bi mogli da pomognu

Odlazak u Sjenicu za Melis Terzioglu nije bio samo putovanje u mjesto iz kojeg je njena porodica otišla prije gotovo jednog vijeka, već prvi korak ka otkrivanju davno izgubljenih porodičnih korijena. Iako u početku nije imala gotovo nikakve konkretne podatke koji bi joj pomogli u potrezi, podrška supruga i susreti sa ljudima koji su bili spremni da joj pomognu dali su joj snagu da nastavi dalje.

„Moj dragi suprug bio je taj koji me je ohrabrio da 2023. godine krenem u prvu posjetu. Vjerujte mi, organizovanje ovog putovanja bilo je prilično teško. Pošto smo putovali kopnenim putem, morali smo da prođemo kroz postupak izdavanja viza za cijelu porodicu preko Bugarske. Zbog putovanja sa djecom odsjeli smo u Nišu, a možda je baš tako i trebalo da bude.

Domaćin kod kojeg smo odsjeli u Nišu bio je veoma ljubazan gospodin. Dok smo razgovarali, rekla sam mu da ćemo poslije Niša otići u Novi Pazar i Sjenicu, jer pokušavam da pronađem tragove o svojoj porodici. Ohrabrio me je i rekao da bi se zapisi iz tog vremena mogli nalaziti u džamijama ili opštinama.

Dok smo boravili u Novom Pazaru, prije nego što smo krenuli u Sjenicu, neprestano sam tražila nekoga ko bi mogao da mi pomogne. Na kraju sam pronašla Bošnjačko nacionalno vijeće. Posjetila sam ih i pitala da li mogu da mi pomognu, objasnivši da se moja porodica nekada iselila iz Sjenice. Dočekali su me sa mnogo više pažnje nego što sam očekivala.

Zahvaljujući ovom centru, upoznali smo gospodina Nazima Ličinu, koji će kasnije imati veoma važnu ulogu u našem životu. Nazim mi je dao brojeve telefona ljudi iz Sjenice sa kojima sam mogla da razgovaram i koji su možda mogli da mi pomognu. Nakon toga nastavio je da me podržava i pruža mi pomoć tokom cijelog procesa istraživanja“, kaže Melis Terzioglu.

Kako je jedan stari pasoš otkrio prezime koje je porodica decenijama tražila

Prvi odlazak u Srbiju nije joj donio konkretne odgovore, ali je u njoj probudio još veću želju da otkrije odakle potiče njena porodica. Po povratku u Tursku nastavila je potragu, ne sluteći da će upravo razgovor sa rodbinom i jedan davno zaboravljeni dokument postati prekretnica u njenom istraživanju.

„Kada sam prvi put otišla u Sjenicu, sastala sam se sa ljudima kojima me je uputio gospodin Nazim Ličina. Zajedno smo tražili zvanične dokumente, ali, nažalost, pošto nisam imala konkretno prezime, nismo ništa pronašli.

To što sam već prilikom prve posjete bila tako blizu otkrića bilo je veoma uzbudljivo za mene, pa sam po povratku u Tursku odlučila da se obratim rodbini i počnem da postavljam pitanja.

Upravo ta pitanja podstakla su mog pokojnog amidžu da se sjeti da je čuvao pradedin pasoš. Kada sam ga pronašla, predamnom se pojavilo prezime koje sam toliko dugo tražila – Đukić. Tada sam počela da pretražujem društvene mreže u potrazi za svim informacijama koje bi mogle da mi pomognu da saznam nešto više o tom prezimenu i pronađem tragove svojih predaka.

Pronalazak pasoša i saznanje mog prezimena bili su prekretnica u ovoj priči. Kao što sam već rekla, pradeda je iza sebe ostavio samo pasoš, koji je potom moj deda Ferhat Gezen (Đukić), državni službenik, čuvao među svojim ličnim dokumentima. Nakon dedine smrti, pasoš je sačuvao moj najstariji amidža Fikret Gezen (Đukić), koji je takođe radio u državnoj službi i pokušavao da istraži naše porodično porijeklo.

Nažalost, u to vrijeme nije bilo interneta, a bilo je teško snaći se na putevima i organizovati putovanje do Sjenice, pa se moj amidža nije usudio da krene u takvu potragu. Tako je i on, prije mene, preminuo ne uspjevši da dovrši ovu priču."

Prezime Đukić poslije gotovo jednog vijeka ponovo otkrilo porodične korijene

Otkriće prezimena Đukić u pradedinom pasošu bilo je prekretnica u Bejzinoj potrazi za porodičnim porijeklom. Iza prezimena Gezen, koje njena porodica danas nosi u Turskoj, krila se mnogo duža i bogatija istorija nego što je mogla da pretpostavi.

„Zapravo, bilo je zapanjujuće saznati svoje pravo prezime nakon skoro 100 godina, ali još više me je iznenadilo to što nisam znala da potičemo iz tako velike porodice. Do tada smo u Turskoj poznavali samo dvije generacije unazad, a odjednom sam počela da čitam izvore koji sežu veoma, veoma daleko u prošlost. Kada su moji preci došli ovdje i dobili tursko državljanstvo, bili su primorani da uzmu tursko prezime, ali na to gledam imajući u vidu okolnosti i prilike koje su vladale u to vrijeme. Postoji jedna istina: da su se prilike u kraju iz kojeg su došli vremenom popravile, oni bi se vratili.“

Knjiga koja je otkrila davno zaboravljene porodične veze

„Dok sam istraživala, na jednom profilu na društvenim mrežama koji objavljuje o tom kraju ugledala sam knjigu i nisam mogla da vjerujem svojim očima, jer je to bila knjiga o mom prezimenu. Odmah sam uzela kontakt podatke njenog autora, Bahtijara Gurdala (Bogučanina), i dogovorila razgovor.

Susret s Bahtijarom Gurdalom (Bogučaninom) bio je jedna od mojih sreća; on poznaje prošlost, kulturu i istoriju cijele porodice Đukić. Istraživao je na terenu u Crnoj Gori i Srbiji i ispričao mi je sve detaljno, iz prve ruke. Od njega sam saznala da moja porodica potiče iz Crne Gore, da je riječ o velikom plemenu s mnogo ogranaka i da naša porodična istorija seže veoma daleko u prošlost. Zapravo, cijela naša porodična priča prenosila se s koljena na koleno. Moja porodična linija, trojica braće, živjela je u Crnoj Gori, pa su se zbog spora u kraju u kojem su živjeli iselili na Pešter, gdje su prešli na islam. Iako su prešli na islam, ostali su u bratskim vezama s ostalim Đukićima koji su ostali u Crnoj Gori. Rekao mi je i da za moju porodičnu granu znaju čak i unuci pravoslavnih Đukića i da smo, uprkos razlikama, zapravo bliži nego što se misli.“

Porodične veze koje su ponovo spojile Đukiće širom svijeta

Tokom njene istrage otkrila je da njena porodična priča prevazilazi granice Turske i Srbije i da potomci iste porodice danas žive u različitim dijelovima svijeta. Objavljivanje saznanja na društvenim mrežama pomoglo joj je da stupi u kontakt sa ljudima koji su od svojih starijih čuli gotovo iste priče o porijeklu i prošlosti porodice Đukić.

„To mogu objasniti prethodnim odgovorom. Nakon što sam saznala svoju porodičnu priču, počela sam da objavljujem tekstove na društvenim platformama koje objavljuju istorijske arhive, pa su počeli da mi se javljaju Đukići, od kojih su većina muslimani, i da mi pričaju istu priču koju mi je ispričao Bahtijar Gurdal (Bogučanin). To je ono što su i oni čuli od svojih starijih. Zar nije veoma zanimljivo? Neko mi pošalje poruku i priča istu priču.“

Kako je poslije gotovo godinu dana traganja pronašla kuću svojih predaka

Potraga za porodičnim korijenima odvela ju je na društvene mreže, gdje je, zahvaljujući podacima iz pradedinog pasoša, uspjela da pronađe grupu sela Kladnica kod Sjenice i počne da postavlja pitanja o svojoj porodici. Nije ni slutila da će joj se javiti čovjek čije će informacije promijeniti tok njenog istraživanja i odvesti je do kuće koju njeni preci nisu vidjeli gotovo čitav vijek.

"Naš prvi odlazak bio je 2023. godine, a do 2024. proces je, kao što sam rekla, protekao veoma intenzivno, a u tom intenzitetu je bilo i pronalaženje kuće. Kuću sam pronašla na Fejsbuku: prema podatku o selu iz pasoša pronašla sam grupu sela i počela da postavljam pitanja. U ljeto 2024. godine dobila sam poruku od Nermina Nikšića, koji je vidio moju objavu u Fejsbuk grupi sela Kladnica kod Sjenice. U poruci su bile fotografije kuće, priča koju je on čuo od starijih u tom kraju, pa čak i podatak da se to područje i danas zove Đukovina. Pošto se ta priča potpuno poklapala, naročito sa ovim podacima, predložila sam gospodinu Nerminu da se sretnemo na licu mesta i nije me odbio.

Opet smo, uz podršku mog supruga, krenuli na put. Zapravo, možda smo mogli da se vratimo praznih ruku, ali nas je Nermin dočekao tako toplo i iskreno da sam od njegove porodice doživjela možda najiskrenije gostoprimstvo koje sam ikada vidjela u životu.

Gospodin Nermin Nikšić nas je odveo do kuće i još uvijek se ganem kada se sjetim trenutka kada sam je prvi put ugledala. Bilo je to kao da se slaže posljednji dio slagalice.

Prvi put nakon 95 godina neko od nas je otišao tamo. Kada sam krenula na ovaj put, nisam imala ništa osim priča, a odjednom se preda mnom našla cijela ta veličina i stvarnost. Što je još važnije, moja djeca su bila uz mene i ona su sada sve bolje razumjela i upoznala istinu o tome odakle dolazi dio njih. Nismo mogli da se sastanemo sa vlasnicima kuće licem u lice, ali je gospodin Nermin zbog nas obavio telefonski razgovor i još jednom sve potvrdio; i oni su bili iznenađeni što je poslije toliko godina neko došao. Osim toga, vlasnici kuće su mi se javili nakon mojih objava i ispričali mi ono što su čuli od svojih dedova: „Vlasnik tog mjesta bio je tvoj pradeda, bavio se pčelarstvom, i kad bi došlo vrijeme berbe meda, med je tekao iz košnica kao rijeka.”

Murat Đukić novi život započeo u Turskoj

"Moj pradeda Murat Đukić je nakon dolaska ovamo živio u Demirköju (Kırklareli), a usput rečeno, to mjesto veoma liči na Sjenicu po klimi i prirodi. Zašto je baš tamo nastavio život, shvatila sam tek kad sam vidjela Sjenicu. Bavio se šumarstvom i zemljoradnjom. Proces odlaska iz Sjenice i naseljavanja već sam ispričala. Sve vijesti iz Sjenice dobijao je od onih koji su išli onamo i dolazili. Poznanici iz Sjenice odsedali su u pradedinoj kući. U pričama se pripovijedalo da je moja prabaka poticala iz porodice „Tarić” i da su upravo oni posebno odsedali u pradedinoj kući. Prabaka je bila veoma strastvena i odlučna žena; do smrti nije naučila turski, komunicirala je samo sa svojim krugom, a svi rođaci su prvo nju dolazili da posjete.

Kao što sam ranije rekla, od tada do danas nemam ništa osim pasoša. U turskim državnim arhivima pronašla sam sve dokumente o seobi moje porodice, ali u Srbiji još uvijek nisam pronašla nikakav zapis. Moja potraga se nastavlja i želim da pronađem dokumente. To mi je važno jer ova moja priča još nije završena. Ako uspijem da pronađem zapis, moći ću da spojim svoje korijene na oba mjesta. Nakon 95 godina ponovo ću doći do svog pravog identiteta. Zašto da ne, možda jednog dana napišem knjigu o istoriji svoje porodice."

Ipak, najdirljiviji dio njene priče dogodio se kada je, nakon povratka u Tursku, poželjela da dio te zemlje odnese svojim precima. Uzela je zemlju iz zavičaja koji oni nikada nisu uspjeli ponovo da vide i odnijela je do njihovih grobova, vjerujući da je time, makar simbolično, zatvoren krug koji je počeo njihovim odlaskom iz Sjenice.

Zemlju iz zavičaja odnijela je na grobove predaka u Turskoj

Posjeta mjestu iz kojeg je njena porodica otišla prije gotovo jednog vijeka za Melis je imala posebno emotivno značenje. Željela je da dio zemlje koju njeni preci nikada nisu uspjeli ponovo da vide ponese sa sobom i odnese na njihove grobove, kao simboličan čin kojim bi ih makar na taj način ponovo povezala sa rodnim krajem.

„Prilikom povratka u Tursku ponijeli smo zemlju iz dvorišta porodične kuće i posuli je po grobovima svojih predaka. Da, grobovi moje porodice nalaze se ovdje, jedan pored drugog. Za njih sam uzela zemlju ispred kuće jer mi je to bilo važno za ovu priču: niko od mojih starijih nije se mogao vratiti, ali je zemlja domovine morala doći do njihovih grobova. Oni su umrli čeznući za zemljom u kojoj su rođeni, a da je više nikada nisu vidjeli. Vjerujem da je sa zemljom koju sam donijela njihov proces okončan i želim vjerovati da su sada mirniji; štaviše, tako se osjećam.“

Danas Melis još traga za dokumentima koji bi definitivno potvrdili život njene porodice u Srbiji. U turskim arhivima pronašla je tragove njihove seobe, ali u Sjenici još nije pronašla zapis koji bi povezao njenu porodicu sa precima koji su živjeli prije Murata Đukića.

Potraga za precima koja još nije završena

Iako je uspjela da pronađe kuću svog pradede i otkrije brojne detalje o porijeklu porodice Đukić, Bejzina potraga još nije završena. Najveća želja joj je da pronađe dokumente koji bi joj omogućili da nastavi istraživanje porodične loze i poveže svoju porodicu sa precima koji su živjeli na području Sjenice.

„Eto, to je najljepše pitanje i ono koje će mi najviše koristiti. Otac Murata Đukića u zvaničnim turskim podacima o seobi i popisu stanovništva upisan je kao Ismail. U Srbiji (Sjenica, Kladnica, Sugubine) ne postoji nikakav dokument. Na mjestima gdje istražujem ne mogu pronaći ni zvaničan dokument o svojoj porodici, niti mogu ići dalje u prošlost, do starijih predaka. Osobe koje su mi poslale poruku i za koje smo potvrdili da smo iz iste porodice imaju sve dokumente o starijim precima, ali moja porodica nema. Važno mi je da to saznam i pronađem, jer ću na taj način, putem porodične loze, povezati svoju porodicu s porodičnim klanom. Time će dio moje priče koji pripada tamošnjoj prošlosti biti zaokružen. Veoma bih se obradovala ako bi mi se javio neko ko zna gdje u Sjenici mogu tražiti i ko bi mi u tome mogao pomoći. Tako bi se moja porodična priča i moj rod ponovo susreli sa svojim korijenima.“

Zato njena potraga još nije završena.

Jer poslije 95 godina, ona ne traži samo prezime, dokument ili kuću. Traži dio sebe koji je njena porodica ostavila u jednom selu kod Sjenice, zajedno sa životom koji su njeni preci nekada imali i za kojim su, kako se pričalo, čeznuli do kraja života.

Iskustva sa svog putovanja i istraživanja porodične istorije deli na Instagram profilu @bizebiryol, sa željom da podstakne ljude, posebno u Turskoj čiji su preci porijeklom sa Balkana, da krenu u potragu za svojim korijenima. Sa djecom je obišla sve zemlje i gradove Balkana, nastojeći da im približi balkansku kulturu i naslijeđe.