Na ovoj plovidbi nalazili su se dvadesettrogodišnji Majkl Rokfeler, holandski antropolog Rene Vasing i dvojica mladih lokalnih vodiča.

Majkl je bio najmlađi sin Nelsona Rokfelera, tadašnjeg guvernera Njujorka i budućeg potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država. U Novu Gvineju stigao je godinu dana nakon završetka studija na Harvardu kako bi sakupljao umjetnine naroda Asmat za muzej koji je osnovao njegov otac. Posebno su ga fascinirali takozvani bis-stubovi, višemetarske rezbarene figure koje su pripadnici naroda Asmat podizali u čast preminulih rođaka. Prema tradicionalnim vjerovanjima, određeni obredi povezani sa smrću i osvetom imali su važnu ulogu u njihovoj kulturi.

Kada su jaka struja i vjetar podigli talase i onesposobili motor, dvojica vodiča zaplivala su prema obali kako bi potražila pomoć. Majkl i Vasing satima su se držali za prevrnuti trup koji je plutao sve dalje prema Arafurskom moru.

Kada se obala do narednog jutra udaljila nekoliko kilometara, mladi nasljednik bogatstva Rokfelerovih skinuo je odjeću, vezao za pojas dva prazna kanistera za gorivo i izgovorio riječi nakon kojih mu se gubi svaki trag: „Mislim da mogu da preplivam.“

Vasing je ostao uz prevrnuti čamac i kasnije je spasen, dok Majkl nikada nije pronađen. Zvanično je zaključeno da se utopio, ali su okolnosti njegovog nestanka decenijama podsticale brojne teorije, uključujući onu da je stigao do obale i postao žrtva osvete pripadnika lokalne zajednice.

Izvještaji koji su otišli pod oznaku „tajno“

Holandske vlasti odmah su pokrenule obimnu potragu u kojoj su učestvovali brodovi, avioni, helikopteri i lokalno stanovništvo, dok su na ostrvo hitno doletjeli Nelson Rokfeler i Majklova sestra bliznakinja Meri.

Već 24. novembra 1961. godine zvaničnici su saopštili da nema nade da je mladić živ. Iako njegovo tijelo nikada nije pronađeno, nestanak je zvanično pripisan utapanju, a Majkl je 1964. godine i pravno proglašen mrtvim.

Međutim, samo nekoliko sedmica nakon tragedije pojavili su se izvještaji koji su otvorili mogućnost sasvim drugačijeg scenarija.

Prema dokumentima koje je decenijama kasnije istraživao novinar Karl Hofman, misionar Hubertus fon Pej čuo je u selu Omadesep priče o tome da su pripadnici naroda Asmat pronašli Majkla nakon što je doplivao do obale. Prema tim navodima, muškarci su ga ubili u znak osvete za smrt pripadnika svoje zajednice u sukobu sa holandskim kolonijalnim snagama nekoliko godina ranije.

Misionari su izvještaje o tim pričama proslijedili nadležnim vlastima. Sveštenik Kornelijus van Kesel je 15. decembra 1961. godine napisao izvještaj u kojem je zaključio da je Majkl Rokfeler ubijen i pojeden. Svoju procjenu zasnivao je na informacijama koje je prikupio od lokalnog stanovništva i drugim detaljima koje je smatrao uvjerljivim.

U jednom od izvještaja holandskih vlasti od 21. decembra 1961. godine, koji je nosio oznake „tajno“ i „uništiti“, navedeni su navodi misionara, ali je istaknuto i da nema dokaza koji bi ih potvrdili. Holandski ministar spoljnih poslova Jozef Luns kasnije je pred medijima negirao da postoje pouzdani dokazi o ubistvu.

Ovi dokumenti godinama su bili predmet interesovanja istraživača, a dodatnu pažnju izazivale su tvrdnje da su misionari bili upozoreni da o svojim saznanjima ne govore javno. Pojedini autori smatraju da su političke okolnosti i tadašnji odnosi holandskih kolonijalnih vlasti sa lokalnim stanovništvom uticali na to kako su informacije tretirane.

Godine 1962. patrolni oficir Vim van de Val navodno je naišao na ljudsku lobanju bez donje vilice i sa rupom u predjelu desne sljepoočnice, što je povezao sa običajima lovaca na glave. Ipak, nije utvrđeno da li su ostaci pripadali Majklu Rokfeleru, niti je taj nalaz pružio konačan dokaz o njegovoj sudbini.

Zašto baš ovo selo?

Da bi se razumjela teorija o mogućoj osveti, potrebno je vratiti se u 1958. godinu, kada je holandski patrolni oficir Maks Lapre predvodio naoružani odred u selu Ocanep tokom akcije protiv otpora kolonijalnim vlastima.

Prema navodima iz istraživanja Karla Hofmana, u toj akciji poginulo je pet pripadnika lokalne zajednice, među kojima su bili i ugledni muškarci koji su imali važnu ulogu u životu sela.

Prema tradicionalnim vjerovanjima naroda Asmat, nasilna smrt bez odgovarajućeg čina osvete mogla je da naruši ravnotežu zajednice i izazove ozbiljne posljedice. Hofman je u svojoj knjizi iznio teoriju da je Majkl mogao postati žrtva osvete povezane sa događajima iz 1958. godine.

Istraživački novinar proveo je nekoliko mjeseci na terenu, razgovarao sa lokalnim stanovništvom i proučavao dokumente, a rezultate je objavio 2014. godine u knjizi „Savage Harvest“. Prema njegovom tumačenju, izjave misionara, svjedočenja i drugi posredni dokazi ukazivali su na mogućnost da je Majkl nakon plivanja do obale ubijen.

Hofman je opisao i susrete sa ljudima koji su prepoznavali osobe sa starih fotografija i povezivali ih sa događajima iz prošlosti. Ipak, takva svjedočenja nisu predstavljala nezavisan materijalni dokaz koji bi konačno potvrdio teoriju.

Njegova knjiga ponovo je pokrenula raspravu o jednom od najpoznatijih neriješenih nestanaka 20. vijeka. Uprkos brojnim istraživanjima, zvanični uzrok smrti nije promijenjen, a Majklovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.

Dragocjena umjetnička djela koja je Majkl sakupljao tokom boravka na Novoj Gvineji danas se čuvaju u Metropoliten muzeju umjetnosti u Njujorku, u krilu nazvanom po njemu. Njegova kolekcija obuhvata više od 600 predmeta i predstavlja važan dio zbirke umjetnosti Okeanije.

Tako je Majkl Rokfeler ostao upamćen ne samo po svom porodičnom porijeklu i strasti prema umjetnosti, već i po nestanku koji ni nakon više od šest decenija nije dobio konačno objašnjenje.

(Žena)