Kada je Meri nestala 1964. godine, njen muž Albert tvrdio je da je jednostavno otišla i ostavila porodicu. Priča je bila neobična, ali niko tada nije mogao da zamisli da se iza nestanka majke dvoje male djece možda krije mnogo mračnija tajna.

Godinama kasnije, tokom renoviranja njihove stare kuće, radnici su u dvorištu pronašli ljudske ostatke. Tada su se ponovo otvorila pitanja koja su decenijama bila zaboravljena: gdje je Meri zaista otišla i zašto je njen muž tako brzo prihvatio da je više nema?

 Otkriće koje je uznemirilo porodicu i komšije

Posmrtni ostaci jedne žene pronađeni su više od pola vijeka kasnije u dvorištu, tokom renoviranja kuće.

„Nikada nisam mislila da bi Meri prosto otišla... Ali nisam ni pomišljala da Albert ima ikakve veze sa njenim nestankom. Uvijek sam se pitala: da li je ona zaista samo otišla? Bila je dobra majka, on je bio dobar otac. Nisam mogla da razumijem zašto nikada nije pokušala da stupi u kontakt sa svojom porodicom”, prisjeća se Tereza ​​Roko, penzionisana pomoćnica načelnika policije u Pitsburgu.

Ta žena je bila veoma bliska sa porodicom Arkur. Meri, Albert i njihovo dvoje djece živjeli su u Pensilvaniji. I prijateljima i komšijama ovaj par je djelovao kao savršena porodica, sve dok jednog dana voljena supruga i majka nije odlučila da napusti dom zbog ljubavnika.

Taj neočekivani obrt iznenadio je sve. Niz čudnih događaja zbunio je javnost, ali je vremenom sve zaboravljeno, a kuća je prelazila u ruke novih vlasnika.

Priča o porodici Arkur ponovo je dospjela u žižu javnosti tek 54 godine kasnije, kada je novi stanar započeo potpuno renoviranje kuće u ulici Blek. Radnici su 28. februara 2018. godine ispod drvene terase u dvorištu pronašli skelet nepoznate žene.

Smrtni slučajevi u mirnom komšiluku

Tada su se stanovnici Garfilda počeli prisjećati čudnih nestanaka u svom kraju koji do tada nisu bili rasvijetljeni.

Policija je 2016. godine pronašla tijela sestara Sare i Suzan Vulf. One su vodile obične živote, bez mnogo iznenađenja. Sara je radila kao pomoćnica nastavnika, a Suzan kao psihijatar. Sestre su nestale istovremeno, a ubrzo nakon toga pronađene su mrtve u svom domu.

Djevojke su ubijene hicima u glavu. Jedan komšija je proglašen krivim. Policija nikada nije iznijela detalje opsežne istrage niti motive zločina. Stanovnici tog naselja bili su potreseni ovim otkrićem, a strah da će slučaj ostati nerješena misterija dugo je lebdio u vazduhu.

„Imam taj jeziv osjećaj... živim ovdje i znam da smo bezbjedni... a onda se ovakve strašne stvari dešavaju u neposrednoj blizini”, rekao je svojevremeno jedan stanovnik Garfilda.

Otkriće posmrtnihostataka te žene ponovo je uznemirilo javnost i izazvalo strah za ličnu bezbjednost. Policija je sada riješena da ponovo razmotri stari slučaj i utvrdi da li bi pronađeni skelet mogao da rasvijetli misteriju i konačno riješi bar jedan slučaj nestanka žene.

Detektivi su pretpostavili da kosti pronađene u dvorištu pripadaju Marseli Kruls, koja je posljednji put viđena u restoranu blizu svoje kuće 19. novembra 1959. godine. Nakon ručka, ona je iznenada nestala. Nije bilo nikakvih tragova niti naznaka o tome kuda je mogla da ode ili kako da je pronađu.

Neobična priča nestale žene

Zbog načina ženinog nestanka, istražitelji su pretpostavili da je žena odlučila da počne život ispočetka i otišla na nepoznatu lokaciju gdje je niko ne bi prepoznao. Međutim, problem je bio u tome što je bolovala od teškog oblika dijabetesa i bile su joj neophodne svakodnevne injekcije insulina da bi preživjela.

Policija je u Marselinom stanu pronašla zalihe špriceva i hormona. Istraga se odužila i na kraju pretvorila u misteriju.

Tri godine kasnije, u Garfildu je ponovo nestala žena po imenu Meri En. Neobična okolnost u vezi sa tim nestankom bila je činjenica da je ona živjela u istom stanu kao i Krulceova. Ponovo nije bilo tragova niti sumnjivih okolnosti. Policija je proglasila stan ukletim, a slučajevi su ostali nerješeni.

Tereza ​​Roko, penzionisana pomoćnica načelnika policije u Pitsburgu – koja je vodila odjeljenje za nestala lica i u svom podrumu čuvala dosijee nerješenih slučajeva – uključila se u istragu vezanu za to dvorište.

Takođe je bila bliska prijateljica porodice Arkuri; ponovo je otvorila i njihov slučaj iz svoje lične arhive, jer je i dalje teško podnosila gubitak prijateljice koja je nestala iz grada.

Ispostavilo se da je kuća u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci nekada pripadala porodici Arkuri. Terezu su mučile sumnje: „Da li je to zaista moja Meri?” Ipak, odmah je pokušala da odbaci te crne misli, budući da je Albert bio uzoran porodičan čovjek koji nikako nije mogao da krije tako zastrašujuće tajne.

Roko je takođe bila kuma Merinoj kćerki. Da bi otklonila svaku nedoumicu, stupila je u kontakt sa svojom kumom Donom. Uz pomoć istražitelja, uzet je uzorak njene DNK i poslat na analizu radi poređenja na Univerzitetu Sjevernog Teksasa.

Zao čovjek bez kajanja

Dana 21. februara 2019. godine, godinu dana nakon jezivog otkrića, forenzički rezultati potvrdili su Terezinu pretpostavku: posmrtni ostaci pripadali su tridesetšestogodišnjoj Meri Arkuri.

Penzionisana policijska zvaničnica nije mogla da vjeruje svojim očima, ali se takođe sjetila da je priča koju je Artur ispričao o ljubavniku svoje supruge djelovala prilično zbunjujuće i neusklađeno. Merin pranećak, Čarls Sburn, takođe je potvrdio da su ti događaji bili neobični.

Taj čovjek je rekao: „Moja tetka je voljela svoju djecu i nije mogla tek tako da ode... Javila bi se porodici. Nije bilo razloga da nestane.”

Pored toga, Čarls se sjeća da je, kada je imao pet godina, Albert gotovo odmah nakon što je objavio da mu je supruga otišla, počeo da gradi terasu u dvorištu. Sbern sada ne može da shvati kako taj građevinski poduhvat nije privukao pažnju njegove rodbine. Godinu dana nakon nestanka supruge 1965. se i on sam ubio.

Što se tiče Alberta, Čarls nema sumnje u njegovu umiješanost (iako je to već očigledno) u Merinu smrt. Sjeća se da on uopšte nije volio svoju djecu i da je, uopšteno govoreći, bio veoma zao čovjek. „Žao mi je što moja majka i baka nikada neće saznati šta se desilo sa Meri.”