Priča o Kiri Ivanovoj, prvoj sovjetskoj osvajačici olimpijske medalje u umjetničkom klizanju, krije nevjerovatne uspjehe na ledu, ali i nezamislive lične drame van njega. Zanimljivo je da je njena slava bila toliko velika da su britanski roditelji, očarani njenim klizanjem, odlučili da svojoj kćerki daju ime upravo po njoj, a ta djevojčica kasnije je izrasla u čuvenu holivudsku glumicu Kiru Najtli.

Njena životna priča počela je u teškim okolnostima koje su je pratile od najranijeg djetinjstva. Kada je Kira Ivanova imala samo nekoliko godina, njen otac je otišao bez ikakvog objašnjenja i više nikada nije učestvovao u njenom odrastanju.

Ni njena majka nije se dugo zadržala, jer je ubrzo pronašla novog muža i započela novi život, ostavljajući djevojčicu na brigu baki Ljubov Gavrilovnoj.

Baka je u potpunosti preuzela brigu o njoj i odlučila da je odvede na klizalište. To nije učinila zato što je u njoj vidjela buduću svjetsku šampionku, već zato što je željela da njena unuka ima čvrstu porodicu i bar neku stabilnu tačku u svom nesigurnom životu.

Na klizalištu je Kira srela trenera Irinu Anikanovu iz sportskog kluba Spartak, koja je odmah uočila njen nevjerovatan talenat. Irina je primijetila da je djevojčica bila spremna da trenira do potpunog iznemoglosti i da nikada ne bi otišla kući dok ne izvede skok onako kako treba.

Iako joj priroda nije podarila previše harizme i urođenog umjetničkog šarma, Kira je to na svakom treningu nadoknađivala ogromnim trudom i radom.

Njen nevjerovatan profesionalizam i upornost ubrzo su je doveli do saradnje sa Viktorom Kudrjavcevim, sa kojim je 1978. godine osvojila srebro na juniorskom svjetskom prvenstvu.

Nakon toga je prešla kod Vladimira Kovaleva, koji joj je ubrzo postao i trener i suprug, a njihova ljubav na ledu i van njega postala je glavna tema sportskih krugova.

Diskvalifikacija i povratak

Uspon ka vrhu bio je naglo prekinut 1982. godine, kada je velika Spartakijada naroda Sovjetskog Saveza završena ogromnim skandalom. Nakon što je osvojila prvo mjesto, Kira se uopšte nije pojavila na obaveznoj doping kontroli. Pričalo se da su ona i Vladimir Kovalev previše burno proslavljali pobjedu i jednostavno zaboravili na ovu obavezu, zbog čega je uslijedila hitna diskvalifikacija i izbacivanje iz nacionalne reprezentacije.

Ipak, dok bi većina sportista na njenom mjestu odustala, Kira je pokazala svoj čelični karakter. Već sljedeće godine osvojila je Kup Sovjetskog Saveza i trijumfalno se vratila u tim.

Pravi vrhunac njene karijere dogodio se 1984. godine na Olimpijskim igrama u Sarajevu, kada je osvojila bronzanu medalju dok je cijela dvorana stajala i aplaudirala njenom uspjehu. Narednih nekoliko sezona Kira je provela u stalnoj borbi za vrh, uglavnom ostajući u sjenci legendarne Katarine Vit. Redovno je osvajala srebrne medalje na evropskim prvenstvima, gubeći zlato isključivo od svoje najveće suparnice.

Na Svjetskom prvenstvu u Tokiju 1985. godine, čuvena britanska komentatorka Beti Kalavej posebno je pohvalila njenu sigurnost pri skokovima i besprekorne korake, ističući da je Kira izgledala nevjerovatno ubjedljivo na ledu.

Nažalost, njena karijera je počela da se gasi na Olimpijskim igrama u Kalgariju 1988. godine. Zbog niza grešaka u oba programa zauzela je tek 7. mjesto, nakon čega je zvanično objavila da završava sa profesionalnim klizanjem.

Pokušala je da radi u Teatru ledenih minijatura Igora Bobrina i oproba se na filmu, ali onog trenutka kada je nestao sportski pogon koji ju je držao dvije decenije, sve je počelo nezadrživo da se ruši.

Turska, povratak i gubici

Njen brak sa Kovalevim se ubrzo raspao, a njen drugi suprug Konstantin Tarelin uspio je 1991. godine da joj obezbijedi trenerski posao u Turskoj. Međutim, ugovor je ubrzo raskinut, a Kira se vratila u Moskvu potpuno prazna i očajna.

Tada su strašni gubici počeli da se nižu jedan za drugim. Najprije joj je preminula baka, jedina osoba koja ju je u životu voljela bez ikakvih uslova i interesa. Zatim je doživjela tešku saobraćajnu nesreću, a ubrzo nakon toga njena mlađa sestra je izvršila samoubistvo.

Kada ju je i Konstantin Tarelin napustio jer više nije mogao da joj pomogne u njenoj borbi sa depresijom, Kira je počela utehu da traži u alkoholu, ponavljajući sudbinu svoje majke koju je nekada zbog toga mrzila.

Dobila je posao kao trener u sportskom klubu Dinamo, ali su roditelji djece ubrzo počeli da se žale jer je dolazila pijana na treninge i više uopšte nije izlazila na led. Uslijedio je otkaz, a nakon toga i strašna tragedija jer je Kira upala u težak alkoholni ponor iz kojeg nije izlazila punih mjesec i po dana.

Čak 6 puta je odlazila na liječenje od zavisnosti u razne klinike, ali ništa nije pomoglo, pa je u trenucima nemaštine počela da zalaže i sopstvene sportske medalje kako bi kupila alkohol.

U jesen 2001. godine napravila je posljednji zapis u svom dnevniku, koji je zvučao kao konačno i dirljivo opraštanje od ovog svijeta.

Apsolutni šok uslijedio je 20. decembra 2001. godine kada je jedna od komšinica osjetila neprijatan miris iz njenog stana i zatekla otključana vrata. U spavaćoj sobi ležalo je tijelo Kire Ivanove, a istražitelji su na njenom tijelu izbrojali čak 17 uboda nožem.

Tragova provale nije bilo, što ukazuje na to da je nesrećna žena sama otvorila vrata svom dželatu. Sve njene legendarne medalje bile su odavno rasprodate, a ubica do danas nije pronađen, zbog čega je ova misteriozna smrt i dalje neriješen slučaj, prenosi Žena Blic.