Sava Babić ubijena je 1995. u selu Mokro Polje, u 82. godini, poslije operacije "Oluja", jer nije dala da joj otmu sinovljevog "fiću".

Sin Mirko je radio u Kninu, a kola je čuvao u selu. Tog dana je počelo jako granatiranje Knina. Mirkov brat od strica došao je po staricu, ali je ona odbila da napusti selo bez sina. Taj brat bio je posljednji iz porodice koji je vidio Savu. Prvog septembra 1995. je još bila živa i patrola Unprofora javila se Mirku iz njene kuće.

"Molili smo Unprofor da je spremi za prvi konvoj koji kreće u Srbiju", pričala je Savina kćerka Milka Komazec. - Nažalost, četiri dana kasnije, patrola ju je pronašla mrtvu na sjedištu Mirkovog auta.

Iako je imala porodičnu grobnicu, Sava je pokopana na zadarskom groblju, a njeni posmrtni ostaci ekshumirani su tek 2016. i preneseni na Institut za sudsku medicinu u Zagrebu, gdje su je sin i kćerka identifikovali. Na lobanji je imala rupu od metka. Za njeno ubistvo do danas niko nije odgovarao.

Knjiga svjedočenja nastala je kao rezultat projekta "Vrijeme sjećanja". Udruženje "Suza" realizovalo ga je uz finansijsku pomoć Ministarstva kulture i Muzeja žrtava genocida.

Svjedočenje Savine ćerke jedno je od 15 koje je u knjizi "Kad čekanje i neizvjesnost uspore ritam života" objavilo Udruženje porodica nestalih i poginulih "Suza". To je druga knjiga svjedočanstava, a prva je, po riječima Sonje Rosić iz Udruženja, objavljena 2022.

"Sakupljena su svjedočanstva o nestanku i ubistvima ljudi tokom rata u Hrvatskoj, kao i jedno svjedočanstvo čovjeka iz Hrvatske o nestanku brata, novinara Đure Slavuja, na KiM", kaže Rosićeva. "Porodice već tri decenije tragaju za nestalima, a neki su, čekajući ekshumacije, i sami umrli."

U knjizi je objavljeno i svjedočenje Stoje Trivkanović iz Siska, koja je umrla 2019, ne dočekavši pravdu. Ona je izgubila supruga Nikolu (48) i sinove Zorana (23) i Berislava (18). Članovima "Suze" svjedočila je 2011. da su trojica Trivkanovića prisilno odvedena 25. avgusta 1991. iz porodične kuće u sisačkom naselju Zeleni brijeg. Viđeni su na ORA, poznatom mučilištu, nakon čega im se izgubio trag. Zoranu nisu dali ni da se obuje, uz riječi: "Tamo gdje ideš, neće ti trebati."

Nikolino tijelo je pronađeno dva dana kasnije na obali Save, a tijela sinova nikada. Stoji su prijetili jer se raspitivala, a u sisačkoj policiji su joj kazali: "Sinove idi tražiti u mrtvačnicu." Vijest o smrti muža primila je 27. avgusta 1991, a na prepoznavanju Nikoli je falilo pola lica.

Stoja je za života pokrenula postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava i pred hrvatskim pravosuđem. Sud u Strazburu je konstatovao 2017. da je "Hrvatska u potpunosti istražila sve okolnosti ratnog zločina nad Trivkanovićima". Poslije njene smrti, isti sud je 2021. presudio u korist tada već pokojne žene, jer joj je hrvatsko pravosuđe godinama osporavalo pravo na naknadu štete za smrt muža i sinova.

Potresno je i svjedočenje Jovanke Davidović, majke nestalog Gojka, koji je imao 25 godina kada su ga uniformisana lica, u junu 1995, odvela iz kuće u Gibarcu kod Šida. Posljednji put je viđen u Dvoru na Uni, 4. avgusta 1995. Naredne godine roditeljima je nepoznat muški glas javio da je Gojko živ i da će biti razmijenjen. Majka je otišla na mjesto razmjene, ali ga nije našla. Svjedočenje je ostavila prije smrti. Njen muž Slobodan umro je 2000, a ona 2013. Kćerki Zorici ostavila je u amanet da jednog dana nađe posmrtne ostatke brata i sahrani ga.