Njeno ime i danas izaziva emocije širom bivše Jugoslavije. Bila je jedna od najljepših i najtalentovanijih glumica svoje generacije, žena koja je plijenila harizmom, elegancijom i glumačkim talentom, ali iza blistave karijere krila se sasvim drugačija Ena Begović – nesigurna, povučena i opterećena strahovima koje nikada nije pokušavala da sakrije.
Njena tragična smrt u saobraćajnoj nezgodi 15. avgusta 2000. godine šokirala je javnost, a mnogi su tek nakon toga počeli da obraćaju pažnju na njene ranije izjave. Prijatelji su godinama tvrdili da je Ena kao da je osjećala da će joj život prerano biti prekinut, dok danas mnogi njene riječi tumače kao svojevrsno predosjećanje sudbine koja ju je čekala.
Budućnost me plaši
U jednom od svojih najpoznatijih intervjua, koji je 1982. godine dala za "Yugopapir", Ena je iskreno govorila o sebi, svojim nesigurnostima i strahovima, otkrivajući da sebe nikada nije doživljavala onako kako ju je publika vidjela. Iako su je mnogi smatrali jednom od najljepših žena sa ovih prostora, ona je o sebi imala potpuno drugačije mišljenje.
"Ja nisam lijepa. Ja imam čudno lice, ili bolje rečeno – ja imam jedno interesantno lice. Zanimljivo sve skupa, s izvjesnim nepravilnostima, ali upotrebljivo u svakom slučaju. Često me pitaju koliko u likovima koje tumačim ima mene. Ima me, potpuno me ima. Ostaje tvoje tijelo, ruke, noge, glava."
Otkrila je i da joj svijet glume, uprkos velikim uspjesima, nikada nije bio potpuno prirodno okruženje.
"Za sebe mislim da sam jedan dobar, pošten čovjek. Nisam zla, pokvarena, ne podmećem nikom nogu, ne uživam u tuđim neuspjesima. Ne snalazim se najbolje u ovom svijetu i ne uspijevam da slijedim sve linije koje ovaj posao zahtijeva, nameće. Po prirodi sam nezadovoljna, stalno nezadovoljna. San mi je da jednog dana napravim ulogu za koju će i dobri i zli priznati da je dobra. Najveća mi je želja da postanem dobra glumica, a za to treba puno rada ili puno sreće. Mene budućnost plaši. Ja ne znam šta me čeka, za godinu-dvije… dosadašnji uspjesi nisu garancija."
Upravo posljednje rečenice iz ovog intervjua danas mnogi izdvajaju kao posebno potresne, jer je glumica, gotovo dvije decenije prije tragedije, otvoreno govorila o strahu od onoga što budućnost donosi.
Iza osmijeha krila je veliku nesigurnost
Na filmskom platnu djelovala je samouvjereno, snažno i odlučno, međutim, privatno je bila potpuno drugačija osoba. O sebi je govorila kao o veoma osjetljivoj i nesigurnoj ženi koja se teško nosila sa pritiscima koje nosi javni život.
"Po prirodi sam neurotična, nesigurna, stalno o nečemu razmišljam, stalno s nekim problemima. Na izvjestan način ja se plašim ljudi, i… a kad dođem kod majke, meni onda ne treba nikakvo pretvaranje ni laganje. Ne moram da se pravim da sam srećna i kad sam tužna. Kod mame sam ja – ja. Možda sam prerano (s 18 godina) uletjela u svijet odraslih, starijih, svijet u kojem se vrti veliki novac, jer jedan film užasno puno košta, možda nedovoljno spremna, ili…"
Strah od vožnje koji nikada nije uspjela da pobijedi
Ono što je posebno potresno jeste činjenica da Ena nikada nije krila koliko se plašila vožnje automobilom i avionom. Bliski prijatelji kasnije su govorili da je često imala osjećaj da bi upravo na putu mogla da joj se dogodi nešto loše, zbog čega su mnogi nakon njene smrti vjerovali da je na neki način predosjećala svoju sudbinu.
Njen strah nije bio prolazan niti bezazlen. Bio je toliko izražen da je zbog njega potražila i stručnu pomoć, pokušavajući da prevaziđe fobiju koja ju je pratila godinama. Situacija se dodatno pogoršala nakon teške saobraćajne nesreće 1996. godine, u kojoj je učestvovala. Tada je jedan motociklista izgubio život, dok je njen prijatelj zadobio teške tjelesne povrede. Za izazivanje te nesreće odgovornost je snosila sama Ena, zbog čega je osuđena na tri godine uslovne kazne.
Ipak, mnogo teže od sudske presude podnijela je psihičke posljedice tragedije. Ljudi koji su je poznavali govorili su da se od tog šoka nikada nije potpuno oporavila i da je njen strah od vožnje postao još intenzivniji.
Tragičan kraj koji je rastužio region
Nažalost, upravo ono čega se najviše plašila na kraju joj je i odredilo sudbinu. Ena Begović poginula je 15. avgusta 2000. godine u saobraćajnoj nesreći kod Bača. Imala je samo 40 godina, a njena iznenadna smrt ostavila je neizbrisiv trag u domaćoj kinematografiji i među publikom koja ju je obožavala.
U najtežim životnim trenucima veliku podršku pružao joj je preduzetnik i inženjer elektrotehnike Josip Radeljak, sa kojim je dobila kćerku. Njihova porodica činila joj je najveći oslonac, ali, nažalost, život joj nije pružio priliku da mnogo duže uživa u toj ulozi.
Dvije i po decenije nakon njene smrti, Ena Begović ostala je upamćena ne samo po vanrednom glumačkom talentu i ljepoti, već i po iskrenosti kojom je govorila o svojim strahovima. Upravo zbog toga njene riječi o neizvjesnoj budućnosti i danas kod mnogih izazivaju posebnu jezu.
(Stil)
Komentari (0)