Od bauštele do vlastitog imanja
Ivica Marinčić danas živi život kakav je priželjkivao dok je radio na građevini u Njemačkoj. Umjesto svakodnevnog stresa, rokova i obaveza, dane provodi na svom imanju brinući o stadu ovaca i koza.
„Tamo sam bio pod stalnim stresom, terminima i satnicama. Sve sam morao. Upreglo me kao konja. Kuća, posao, pidžama. To je bio moj život gore. Danas sam svoj gazda. Radim kada hoću i koliko hoću. Ništa ne moram, nego trebam“, priča Ivica dok obilazi stado na pašnjaku.
Nafta ga ne brine
Dok mnogi negoduju zbog cijena goriva, Ivica na to gleda potpuno drugačije.
„Imam konje, bicikl, električni motocikl, kočiju, a imam i svoje noge. Zbog visokih cijena goriva ne češem se po glavi. Jednostavno ne razmišljam ni o nafti ni o benzinu“, kaže on.
Živi sam na imanju i polako širi farmu. Nedavno je iznajmio dodatnu parcelu na kojoj planira povećati broj životinja.
„Farma polako napreduje. Ovdje sam iznajmio veliku njivu, postavio električnog čobana i planiram da ubacim ovce i konje. Sve radim sam. Teško je naći radnu snagu, teško je pronaći ljude koji žele da rade“, ističe.
Duže vrijeme traži suprugu
Ivica ne krije da već duže vrijeme pokušava pronaći životnu saputnicu.
„Naše žene nisu zainteresovane za život na selu. Neće da rade, pa ću možda tražiti ženu iz svijeta, recimo iz Indije. Druge varijante nemam. Platiću joj i put ako treba“, žali se Ivica.
Dodaje da su mu se javljale razne osobe, pa čak i udane žene koje su bile spremne da napuste svoje muževe.
Priča samohranog oca iz sela kod Banjaluke: Od ovčarstva školuje djecu i čuva porodično ognjište
„Bilo je svega. Javljali su mi se i muškarci, a bilo je i udanih žena koje su govorile da bi ostavile muževe i došle kod mene. To sam odbio jer ne želim probleme“, kaže.
„Ljudi su postali robovi novca“
Iako je u Njemačkoj mogao zaraditi više, Ivica tvrdi da ga takav život nije ispunjavao.
„Tamo si stalno u štrangama. Rokovi, satnice, dodatni poslovi da bi više zaradio. Jedva čekaš praznike da dođeš kući. Taj posao, krevet i pidžama, to mi se nije svidjelo. Ovdje živim u prirodi, bez stresa i bez termina. Radim posao koji volim i radim ga iz ljubavi“, priča.
Smatra da će mnogi ljudi u budućnosti ponovo otkriti vrijednost života na selu.
„Mislim da će sila prilika natjerati ljude da se vrate na selo. Ovdje ima života i kruha isto kao i bilo gdje u svijetu. Ljudi će se opet prihvatiti motike i bašte. Ovdje si svoj na svome. Kad radiš vani, zavisiš od poslodavca, kredita, stanarine i računa. Ljudi su postali pomalo robovi novca, a nije sve u novcu“, smatra Ivica.
„Nisam bogat, ali sam zadovoljan“
Za kraj poručuje da sreću ne mjeri skupim stvarima i velikim primanjima.
„Neko ima mnogo više od mene, pa opet nije zadovoljan. Nisam rob ničega i zadovoljan sam malim stvarima“, zaključuje Marinčić.
Komentari (0)