Dom se uvijek čini kao nešto veoma jednostavno. Zidovi, kuhinja, poznate stvari na svojim mjestima. Ali, kada je riječ o atmosferi, ne odlučuju zidovi o tome, već ljudi koji pored tih zidova prolaze. Nakon nekih gostiju, dom kao da lakše diše. Nakon drugih, poželite da širom otvorite prozore, operete pod i dugo sjedite u tišini, kao da se nešto pomjerilo unutra, iako niko zapravo nije uradio ništa posebno.
I tu se javlja pitanje koje obično ljudi ne vole da izgovaraju naglas: da li baš svakoga treba pustiti unutra? Inastavku vam otkrivamo tri tipa ljudi koje ne treba puštati u svoj dom:
1. Ljudi koje intuicija ne uspijeva da pročita
Postoji tip ljudi nakon kojih ostaje čudan osjećaj. Sve djeluje u redu, razgovor je bio običan, pili ste čaj, smijali se, čak su vam pomogli da odnesete stvari do kuhinje. Ali, čim ta osoba ode, javi se mala napetost, skoro neprimjetna, ali neprijatna. Tamo gdje se javlja neprijatnost iznutra uslijed dolaska neke osobe, to je dovoljan znak da je ne puštate u svoj dom. Ne moraju te osobe biti nužno loše, jednostavno vam njihovo prisustvo ne prija.
2. Gosti nakon kojih dom postaje težak
Postoje gosti koji ništa ne lome, ne viču i ne prave skandale. Pa ipak, nakon njih vazduh kao da postane gušći. Možda dođe drugarica koju dugo niste vidjeli. Sjedne u kuhinju, priča o svom životu, ali razgovor polako skreće u žalbe, poređenja i suptilne ubode: "Tebi je uvijek bilo lako...", "Eh, ti si bar imala sreće...". Domaćica se nakon toga uhvati kako se osjeća iscrpljeno, iako ništa nije radila. Ili rođaka svrati na minut, a razgovor se pretvori u kritiku: zavjese nisu dobre, hrana je čudna, djeca su bučna, život vam je nekako pogrešno postavljen itd.. Sve to pod maskom brige, skoro milostivo. Ima i onih koji samo ćute, ali je to ćutanje takvo da imate potrebu da se pravdate: za stan, za život, za odluke koje niko nije tražio da objašnjavate. Takvi ljudi često odnose razgovore sa sobom, a onda vaše riječi osvanu u tuđim prepričavanjima, blago izmijenjene i iskrivljene. Nakon njih, u kući jednostavno ostane manje topline.
3. Ljudi koji ne poznaju granice
Ovaj tip je najopasniji, iako spolja može djelovati potpuno obično. To su oni koji dođu na par minuta, a onda bez pitanja otvaraju frižider. Ili sjednu u sobu kao da tu žive godinama. Ili počnu da govore glasnije od prostora u koji su ušli. Primjer toga može biti i neki rođak koji nakon par čašica postane previše prisan, počne grubo da se šali, zalazi u intimne teme i dira tuđe stvari, uopšte ne primjećujući granice. Iako se kasnije možda izvini, gorak ukus ostaje. Problem nije u samom stavu: "Ja sam ovdje i radim šta hoću". Najgore je što takvi ljudi često iskreno ne razumiju da su prešli liniju.
Gdje je granica između dobrote i samopoštovanja?
Tu počinje unutrašnji konflikt. Vjerujemo da treba biti dobar čovjek, da ne treba vrijeđati druge i da treba biti gostoprimljiv. Ali, ako se nakon nečije posete osjećate gore, a ne bolje, javlja se misao koju je neprijatno priznati: možda se dobrota bez granica jednostavno pretvara u zamor. Postoje ljudi nakon kojih dom postane tiši, topliji i lakši. A postoje i oni nakon kojih želite da izluftirate ne samo sobe, već i sopstvene misli. Japanski pisac Nacume Soseki je jednom napisao: "Onaj ko preširoko otvara vrata, rizikuje da izgubi dom." I u tome ima neke čudne tačnosti koju ne želimo uvijek da priznamo. Lakše je pustiti nekoga unutra nego objašnjavati odbijanje. Lakše je nasmiješiti se nego postaviti granicu. Ali, dom je ipak dom. On veoma brzo pokaže kome je u njemu mjesto, a kome nije. Ponekad najzrelija odluka zvuči jednostavno, čak i pomalo oštro: ne moraju svi koji kucaju i da uđu.
(Stil)
Komentari (0)