Postoje razlike među ljudima koje se ne vide na prvi pogled, ali se osjećaju u načinu na koji prolaze kroz život. Neki ljudi su samouvjereni, dok drugi stalno traže potvrdu sa strane i zaziru od grešaka. Da bi dijete kroz život išlo kao pobjednik, roditelji moraju mnogo da rade na tome. Ključ uspješnih ljudi je samopouzdanje, a korijeni samopouzdanja mnogo su dublji i sežu u najranije godine djetinjstva. Sigmund Frojd je govorio da se osjećaj sopstvene vrijednosti ne gradi kasnije i istovremeno je ukazao na najčešće roditeljske greške u vaspitanju koje djecu mogu mnogo da koštaju tokom života.

Miljenici imaju osjećaj pobjednika

Često možemo vidjeti scenu gdje malo dijete pokazuje crtež: neuredan, iskrivljen, sa čudnom dugom. Odrasli mu, često i ne pogledavši rad, dobace: "Pa… mogao si i urednije", "Opet ne liči na tebe", "Zašto je trava plava?"

U takvim trenucima u djetetu se nešto tiho spusti i zamukne. Kod nekih nakratko, kod drugih ozbiljno i dugo. Frojd je o tome govorio zadivljujuće precizno:

"Čovjek koji je bio neprikosnoveni miljenik svoje majke, kroz čitav život nosi osjećaj pobjednika i vjeru u uspjeh, što nerijetko vodi do stvarnog uspjeha."

Ovdje nije riječ o tome da dijete treba hvaliti za sve redom ili zatvarati oči pred lošim postupcima. Riječ je o tome da u njegovom svijetu obavezno postoji barem jedna osoba – odrasli koji ga u potpunosti prihvata. Neko ko ne zahtijeva od djeteta da bude "zgodno za rukovanje" i ko ne pretvara djetinjstvo u takmičenje za ljubav. Samopouzdanje ne nastaje iz vike i kazni; ono se rađa tamo gdje se djetetu daje pravo da bude ono što jeste: bučno, nedosljedno, čudno, sanjivo ili tvrdoglavo. Tamo gdje podrška ne zvuči kao "budi bolji", već kao "važan si".

Lakše je kritikovati nego podsticati rast

Mnogi odrasli su i sami odrasli u sistemu gdje se "bravo" dobijalo samo za nepogrešivost. Zato i ponavljaju poznate scenarije: roditelji grde za svaku ocjenu koja je manja od petice, roditelji ponavljaju mantre "ne radi", "ne diraj", "ne raspravljaj se", a svaka greška postaje povod za moralizovanje.

Takvo dijete se brzo navikne na oprez. Izbjegava rizične korake, bira minimalne ciljeve i najbezbjedniji posao. Razvija neobično uvjerenje da svijet ne odobrava hrabrost, a da su sopstvene želje suvišne. Zato se dešava paradoks: upravo oni koje u djetinjstvu nisu sputavali često stvaraju najneobičnije stvari. "Loši đaci", koje nisu slomili strogi okviri, izrastaju u odrasle sposobne da razmišljaju van šablona i da se ne plaše neuspjeha.

Djetetu je potrebna sloboda

Ne može se od djece zahtijevati da uvijek budu uredna, jaka i odgovorna. Samopouzdanje se ne formira naredbama. Ono se rađa kada dijete zna da je primijećeno, da se njegove sposobnosti uvažavaju i da se njegov temperament ne smatra manom.

Djetetu je važno dati prostor – ne bezgraničan, ali iskren. Prostor gdje smije da pogriješi, da proba, da se protivi, bira i mijenja odluke. Gdje se snovi ne ismijavaju, već se pita: "Kako da ti pomognem da im se približiš?" Zanimljivo je koliko brzo dijete počinje da se mijenja kada odrasli prestanu da igraju igru uspjeha po uputstvu i počnu da vide čovjeka, a ne projekat.

Ne ometajte djecu dok sanjaju o budućnosti

Svako dijete ima svoje malo unutrašnje sunce, ono koje mu pali iskru u očima, nešto krhko i neuhvatljivo. To se ne može odgajiti zabranama, niti izgraditi na strahu. Frojd je rekao:

"Samo ostvarenje sna iz djetinjstva može donijeti sreću."

Ova misao ne znači da morate postati astronaut ako ste o tome maštali kad ste imali pet godina. Ona znači da odrasli ne smiju lomiti taj unutrašnji glas koji djetetu šapuće gdje se nalazi njegova radost.

Rečenice koje rađaju pobjednike

Uspjeh djeteta ne počinje onog trenutka kada dobije prvu peticu, već mnogo ranije – u riječima koje mu upućujete:

  • "Ti možeš!"

  • "Uspjećeš!"

  • "Probaj, tu sam uz tebe!"

Takva atmosfera stvara unutrašnji oslonac koji je Frojd nazivao osjećajem pobjednika. Ne onog glasnog i arogantnog, već tihog i sigurnog. Kada dijete ima odraslu osobu koja ga razumije, ono ne raste u trci, već u razvoju. Ne plaši se da sanja – i jednog dana dječje "jednog dana" pretvara u stvarnost, u djela i u život kojim se ponosi.

(Stil)