Manastir Nimnik je posvećen svetim arhangelima Mihailu i Gavrilu, a poznat je po svojoj dugoj i burnoj istoriji, koja datira još iz srednjeg vijeka.

Ime "Nimnik" potiče iz jedne stare legende. Prema pričama, kada su Turci zapitali jedno dijete, skriveno u pećini, kako se zove, ono je odgovorilo: "Nim'nik" (što znači "niko" na staroslovenskom jeziku).

Turci su dijete ubili, a na mjestu gde je kasnije sahranjeno izgrađen je manastir. Ovo je samo jedna od mnogih priča koje se vezuju za ime manastira, a simbolizuje hrabrost i vjeru naroda koji se borio protiv osmanskog ugnjetavanja.

Manastir Nimnik je danas mjesto molitve i mira, privlači posjetioce ne samo zbog duhovne važnosti, već i zbog svoje prirodne ljepote. Okružen šumom i tišinom, pruža savršeno utočište za one koji traže duhovno osvježenje i bijeg od svakodnevne vreve.

Osim toga, poznat je po izvoru svete vode za koju se vjeruje da ima iscjeliteljske moći. U manastiru se čuvaju i mnoge ikone i freske od velikog značaja, koje dodatno privlače vernike i ljubitelje istorije umjetnosti.

Priča o mučenici Nikolini

Priča o mučenici Nikolini je jedna od mnogih koje se vezuju za ovaj manastir. Monah je detaljno ispričao najpoznatiju legendu o djevojčici koja još uvijek nije proglašena svetiteljkom, ali to zaslužuje jer je svoj život dala za Boga.

"Manastir je poznat i po svetoj mučenici Nikolini, koja je dijete iz obližnjeg sela, koja je dolazila u manastir kao djevojčica da čuva pored svojih i manastirske ovce. Kada su Turci već bili blizu manastira da ga pronađu i došli u ove krajeve, monasi su napustili manastir, otišli, sve što je imalo vrijedno, oni su ostavili i sakrili su negdje. Računali su kad se vrate da će to da pronađu. Turci su za to znali i čuli su za taj manastir i čuli su za to nešto da je ostavljeno, ali nisu znali gdje je to.

Jedne večeri dok je kum od te male Nikoline sjedio u kući i razgovarao sa njenim ocem, ona i majka su pored pričale o tome da ona nema više potrebe da ide prema manastiru da čuva manastirske ovce, jer su manastirske ovce otjerane, da će čuvati samo njihove ovce i da će to biti sve što treba da radi i rekla je da su oni otišli, da su ostavili sve to i da su njoj rekli u slučaju sutra da se ne vrate oni, da se vrate neki drugi monasi, da ona kao djevojčica dođe i kaže gdje se nalaze te manastirske vrijednosti.

Nije to sad bilo nešto posebno vrijedno, ali to što je imalo, njih interesuje. Oni su mislili da je to zlato u pitanju, da je nešto, već znate kako razbojnik ne dolazi da nešto donese i da nešto doprinese, nego da ukrade, da odnese i upropasti. I dijete je to pričalo, kum je to čuo, otišao kod turskog paše i reko mu: "Ako mi budeš skinuo sve namete i poreze koje treba da platim, ja ću ti reći ko zna gdje je manastir i gdje se nalazi skriveno manastirsko blago". Paša mu je rekao: "Nema problema", onda su oni iskoristili pogodnu priliku kada je dijete čuvalo ovce tu iznad manastira, na tim stranama, poljima i pašnjacima.

Našli su dijete, on je doveo turskog pašu tu sa dva-tri Turčina i oni su pitali dijete: "Gdje se nalazi manastir, gdje je zakopano blago, znamo da ti znaš, moraš da nam kažeš!" Ona je, pošto je bila djevojčica vlaškog porekla, na vlaškom jeziku rekla: "Nišćuljemnik", što znači "ne znam ništa", i to su bile sve riječi koje je ona izgovorila na sva pitanja, na sve prijetnje, na sve, ona je samo to odgovorila. I vidjevši da dijete neće ništa da kaže gdje su, jedan Turčin je zaklao dijete i bacio u neki žbun obližnji.

Kako je veče padalo, roditelji su vidjeli da djeteta nema da dođe kući, znalo se otprilike neko vrijeme kada dijete dolazi kući, oni su krenuli da je traže. Našli su ovce na livadi. Djeteta nije bilo, ali vidjeli su da nešto sija u grmu i onda su vidjeli neku svjetlost iz grma i onda su otišli tu i vidjeli da je to mjesto posebno obasjano i našli su tu svoje dijete. Ali zaklano. Nažalost beživotno tijelo svog djeteta koje je mučenički nastradalo tu braneći Hrista i vjeru u Hrista, mučenički postradala za Hrista.

To je pred Bogom najveće. Mučeništvo, dati život svoj za živog Boga i za crkvu Božiju, to je pred Bogom najveća svetost koja postoji. Oni su dijete htjeli da dotjeraju kući da sahrane, međutim, nisu mogli, iz nekog razloga kola nisu htjela da krenu u pravcu doma njihovog, onda je deda predložio da dovedu dijete do manastira, tu da se izvrši opelo i sve to, pa da je onda sahrane. S tim se složio i njihov sveštenik i došao je i on tu. Završili su opelo ovde u crkvi.

Kada su dijete htjeli da povedu opet tamo na groblje njihovo porodično da sahrane, isto tako i konji i volovi nisu htjeli da krenu i onda su oni riješili: "Pa ništa, sahranićemo dijete ovde pored crkve, tu je život dalo za tu crkvu, za tu svetinju, za Boga živoga", i samim tim, tako su uradili. Dijete je tu sahranjeno i o tom djetetu i dan danas tu postoji njen grob. Tu su njene mošti, ona nije kanonizovana još uvijek.

Eto, nije crkva još uvek priznala nju kao svetiteljku, međutim tu, ljudi sa svih strana dolaze na njen grob da se mole Bogu i pogotovo oni roditelji koji nemaju djece ili ako imaju neki problem sa djecom, da su im djeca bolešljiva, računaju ona je dijete, najveću smjelost ima pred Bogom da se moli za njihovu porodicu i njihovo dijete. Eto to je jedna mala priča o svetoj Nikolini", ispričao je Jeromonah Jelisej iguman manastira Nimnik za Lice Božije.