Strah od nečije zle volje, zavisti ili kletve toliko je ukorijenjen da se ponekad čini većim od same vjere u Boga. Da li je moguće da nečija zla namjera, izražena riječima, može zaista da nam naudi, naruši zdravlje, život ili sudbinu? Pravoslavlje, kao vjera u živoga Boga koji je Ljubav i Pravda, daje jasan odgovor koji razbija svako sujeverje.

Hrišćansko učenje nas uči da se ne plašimo čovjeka ni njegovih riječi, već jedino grijeha. U samom korjenu naše vjere stoji istina da Bog upravlja svetom i da je Njegov Promisao iznad svake ljudske zlobe.

Kao što kaže Sveto Pismo: „A znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro“ (Rimljanima 8, 28).

Problem nastaje kada se prava vjera zamijeni sujevjerjem (praznovjerjem). Sujevjerje je vjerovanje da neki mehanički čin, simbol ili zla riječ ima automatsku, magijsku moć. Hrišćanin, međutim, zna da samo Bog može blagosiljati ili dopuštati posljedice grijeha, dok je čovjek sam po sebi nemoćan da nekome prokuje sudbinu. Stoga, najveća opasnost od kletve ne prijeti onome kome je upućena, već onome ko ju je izrekao.

Prokletstvo kao duhovna posljedica grijeha

Da bismo razumjeli šta je kletva, moramo prvo shvatiti šta je Prokletstvo u biblijskom i teološkom smislu. Prokletstvo nije nikakav magijski ritual, već stanje udaljenosti od Boga, koji je izvor života, mira i blagoslova.

Bog je čovjeku dao slobodnu volju. Kada čovjek tu volju okrene protiv Boga, svjesno i uporno birajući greh i odbacujući Božansku ljubav, on sam sebe izlaže posledicama tog izbora.

To je to prokletstvo: duhovna posljedica grijeha. Bog ne kažnjava, već dopušta da posljedice našeg lošeg izbora dođu do izražaja. Grijeh po svojoj prirodi donosi sa sobom stradanje, bolest i, na kraju, duhovnu smrt.

Hristos nas je oslobodio od prokletstva koje je donio grijeh. Kao što svjedoči Sveto Pismo, Hristos je na Krstu primio na sebe težinu i posljedice našeg prokletstva. Apostoli uče da smo mi zbog nemogućnosti ispunjenja zakona bili pod osudom. Međutim, naš Gospod Isus Hristos, koji je bio bezgrešan, dobrovoljno je preuzeo našu kaznu. Njegova smrt na Krstu (koji je tada bio smatran znakom najvećeg prokletstva i sramote) znači da je On platio našu cijenu i time nas iskupio od svih posljedica grijeha i prokletstva.

Svaka duša je slobodna u Hristu. Ono što u narodu zovemo "porodično prokletstvo" – sklonost grijehu i posljedice loših izbora predaka – uništeno je Krstom Hristovim. Svako ko je kršten i živi u Hristu ne mora da se plaši nikakvog naslijeđa zla, jer je naše prokletstvo zamijenjeno Blagoslovom večnog života, što je dar koji se dobija Krštenjem.

Nemoć ljudske kletve i zakon duhovnog bumeranga

Sada možemo da se vratimo na ljudsku kletvu – riječ izgovorenu iz mržnje, gnjeva ili osvete. Da li ona ima moć? Crkva odgovara nedvosmisleno: Nepravedna kletva nema nikakvu silu.

Ovu istinu je još prije Hrista izrekao car Solomon u Pričama:

„Kao vrabac kad prhne i lasta kad odleti, tako kletva nezaslužena neće doći.“ (Priče Solomonove 26, 2)

Božija pravda je ta koja štiti onoga ko je nepravedno proklet. Nikakva zla volja ili magija ne može da djeluje ako Bog to ne dopusti, a On ne dopušta da se zlo desi nedužnom. Stoga, plašiti se nepravedne kletve jednako je ne vjerovati u Božiju zaštitu i Promisao.

Šta se, međutim, dešava sa tom zlom rječju? Vraća li se ona onome ko ju je izrekao? Da, ali ne u magijskom, već u duhovnom smislu. Sveti prorok David to živopisno opisuje u Psalmu 109, govoreći o sudbini onoga ko se oblači zlobom:

„Ljubio je kletvu, neka ga i stigne; nije mario za blagoslov, neka i otide od njega. Nek se obuče u kletvu kao u haljinu, i ona nek uđe u njega kao voda, i kao ulje u kosti njegove.“ (Psalam 109, 17-18)

Ovaj "duhovni bumerang" znači da se zla volja, mržnja i želja za tuđom propašću vraćaju i truju dušu onoga ko kune. Davidov stih, posebno izrazi "voda u utrobu i ulje u kosti", poetski opisuje kako zlo prodire u samu srž njegovog bića, poput vode koja se upija i ulja koje se duboko uvlači.

Kletva mu postaje "haljina" – stanje koje ga neprestano okružuje; nešto što iznutra nagriza njegovu savjest, uništava njegov mir i prekida njegovu vezu sa Bogom. Bez obzira da li će se kletva ostvariti nad žrtvom, osoba koja ju je izrekla je već načinila veliki grijeh i dovela u pitanje svoje spasenje.

Šteta po dušu onoga ko kune je daleko veća i sigurnija od štete po onoga kome je kletva upućena.

Put oslobođenja: blagoslov umjesto kletve

Kada čujemo zlobu, gnjev ili nepravednu kletvu, hrišćanin ne smije da uzvrati istom mjerom. Naš zakon je zakon ljubavi i praštanja. Apostol Pavle poziva vjerne da se uvijek drže ovog jednog pravila:

„Blagosiljajte one koji vas gone; blagosiljajte a ne kunite.“ (Rimljanima 12, 14)

Ovo nije samo moralna pouka, već duhovna zaštita. Kada uzvratimo blagoslovom, mi prekidamo lanac zla i povezujemo se sa jedinim Izvorom blagoslova – Bogom.

Put oslobođenja od svakog straha od kletve i prokletstva je dvostruk

- Pokajanje i Ispovijest: Prvi korak je uvijek priznavanje sopstvenih grijehova. Ako nas je strah od kletve obuzeo, to je znak da smo vjerovali u zlo više nego u Boga – što je grijeh. Iskrena Ispovijest uklanja sve uzroke i vezanosti koje smo sami stvorili.

- Život u Tajnama: Redovno učešće u Svetoj Liturgiji i primanje Svetog Pričešća je najveći blagoslov i najmoćnija zaštita. Kada se sjedinjujemo sa Hristom, mi smo pod Njegovom zaštitom, i nikakvo zlo – ni izgovorena riječ, ni demonska sila – ne može nam nauditi. Kao što je rečeno: „Ako je Bog s nama, ko će protiv nas?“ (Rimljanima 8, 31).

Neka naš život bude svjedočanstvo vjere, a ne straha. Neka naš odgovor na svaku mržnju bude blagoslov, jer nas na to priziva naš Spasitelj. Na taj način, živimo u slobodi djece Božije, iznad svake ljudske zlobe i sujevjernog straha.

(Fondacija Prijatelj Božiji)