Stari Srbi su vjerovali da postoje dani u godini kada se otvaraju nebesa, duše mrtvih posmatraju žive, a svet dobija duhovnu „pukotinu“. Ti dani nisu služili veselju, već tišini, molitvi i oprezu. U vrijeme praznika kao što su Sveta Petka, Mitrovdan, Zadušnice i Detinjci, narod je vjerovao da duhovne sile slobodno hodaju zemljom. Tada se nisu započinjali novi poslovi, nije se diralo ništa staro, a molitve su izgovarane tiho – da ne bi probudile ono što treba da ostane uspavano.

Šta su „sveti pragovi“ u narodnoj vjeri

U srpskoj narodnoj religiji, koju su proučavali i istoričari poput Vojislava J. Čajkanovića, postojalo je vjerovanje da su određeni praznici duhovni pragovi – trenutci kada vrijeme prestaje da teče „normalno“, a svijetovi se približavaju.

Ovi pragovi su imali posebna pravila:

Ne radi se – jer se „diranjem“ može poremetiti ravnoteža između svijetova

Ne odlazi se u goste – da se ne „nese zlo“

Ne iznosi se đubre ili pepeo – da se ne izbace „blagoslovi“

Moli se u tišini – da se ne uznemire duhovi

Kada se „nebesa otvaraju“ i šta tada raditi (ili ne raditi)

Vjerovalo se da se „nebesa otvaraju“ u sljedećim periodima:

Na Bogojavljenje (19. januar) – ponoć između 18. i 19.

Na Božić – kada se rodi Hrist, rađaju se i duhovne sile svjetlosti

Na Veliku Gospojinu (28. avgust) – vrijeme kada Bogorodica uznosi duše

Na dan Svete Petke (27. oktobar) – zaštitnica duhovne čistote i zdravlja

Na Mitrovdan (8. novembar) – prag između svjetlosti i tame, ljeta i zime

Na Zadušnice – posebno jesenje i proljećne, kada se duše umrlih vraćaju

U tim danima se ne kreče kuća, ne pere veš, ne otvaraju podrumi i šupe, jer se vjerovalo da su tu „duhovna mesta“, a nečista sila može da se probudi ako je čovjek nemiran.

Tišina kao molitva – kako se narod odnosio prema duhovnim danima

U danima kada se „nebo otvara“, narod nije pravio veliku buku. Nisu se svirale frule, nisu se čuli čekići i kosa – jer se vjerovalo da tada i svetitelji slušaju.

Jedna stara izreka kaže:
„Kad se otvori nebo, ćuti – možda ti Bog odgovori.”

U tim danima, posebno žene, izgovarale su molitve tiho, u sebi, a pred ikonom su ostavljale komad hleba, bosiljak, čašu vode – simbolične darove za duhovne goste.

Duhovne raskrsnice – mjesta gdje se svjetovi dotiču

Osim vremenskih pragova, postojala su i prostorna mjesta koja su se smatrala „duhovnim raskrsnicama“:

Stari hrastovi

Izvori i raskršća

Zaboravljena groblja i temelji porušenih kuća

Prag kuće – zato se i danas ne pozdravlja „na pragu“

Na takvim mjestima, posebno u dane otvaranja neba, ostavljani su zavjetni darovi – cvijeće, svijeće, hljeb, pa čak i parče odjeće da duh „obuče“ i ne uznemirava ukućane.

Zimski pragovi – kada se svijet zatvara, a duša traži svetlost

Zima u narodnom predanju nije bila samo hladnoća – već vrijeme sabiranja duše. Dani poput Nikoljdan (19. decembar), Božić i Bogojavljenje predstavljali su zatvaranje svetih pragova i početak nove duhovne godine.

Ljudi su tada u kući ostajali duže, pričali priče, palili svijeće i prisjećali se predaka. Vjerovalo se da svaka duša, ako joj se zapali svijeća u pravo vrijeme, zna put kući.