Prepodobna mati Paraskeva, u narodu poznata kao Sveta Petka, praznuje se svake godine 27. oktobra. Mnoge porodice u Srbiji slave je kao krsnu slavu, a po vjerovanju ona je zaštitnica žena, siromašnih i bolesnih.
Kult Svete Petke prisutan je ne samo u Srbiji, već i u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Rumuniji, Bugarskoj, Jordanu...
Svjedočanstva vjernika o pomoći ove svetiteljke u teškim životnim trenucima su brojna, baš kao i priče onih koji tvrde da su je sanjali. U narodu postoji vjerovanje da se Sveta Petka javlja u snu iz dva razloga – ili da pruži utjehu ili da, pak, upozori osobu koja je sanja da ne pravi greške.
Jovana R. (48) iz Beograda podijelila je za Srećnu republiku svoju priču o neobičnom snu u kojem je, kako kaže, vidjela Svetu Petku i razgovoru sa sveštenikom kojem je povjerila ono što je sanjala.
– Rijetko sanjam, a još rjeđe pamtim snove. Ali, svaki put kad bih se probudila pod utiskom onog što sam vidjela u snu, ne bih odoljela a da ne pogledam u narodni sanovnik i pokušam da protumačim šta bi ono što sam sanjala moglo da znači – priča Jovana.
Za sebe kaže da nije vjernik koji redovno ide u crkvu, posti i pričešćuje se, ali se poput većine ljudi pomoli svaki put kad se nađe u teškoj životnoj situaciji.
– Tek što se završilo bombardovanje 1999. godine moj idiličan život počeo je da se raspada. Otac je preminuo, majka je polomila ruku, brat i snaha su rekli da će se razvesti jer ne mogu više da funkcionišu zajedno... U firmi u kojoj sam radila naveliko se pričalo da slijede otpuštanja i da ja, kao neko ko se među posljednjima zaposlio, vjerovatno neću zadržati radno mjesto. Kako to obično biva, stvari po kući su počele da se kvare: prvo frižider, pa bojler, najprije u roditeljskom stanu, a onda i u stanu koji smo moj tadašnji dečko i ja iznajmljivali – prisjeća se Jovana.
Ophrvana problemima, nije vidjela svjetlo na kraju tunela.
– Molila sam se Bogu da se sve vrati na staro: da brat i snaha ipak nađu zajednički jezik, da se mama što prije oporavi i da ne dobijem otkaz. Svake večeri sam upućivala iste molitve, nadajući se da će one biti uslišene. Brata i snahu sam pritiskala da se pomire, ali oni nisu htjeli ni da čuju za to. Bila sam i tužna i ljuta u isto vrijeme, čak sam se sa snahom posvađala, jer sam bila ubijeđena da je ona inicijator razvoda. Jedne noći sanjala sam neobičan san. Ispred mene se niotkuda stvorila žena ogrnuta crnim plaštom. U jednoj ruci nosila je brojanicu, a u drugoj krst i grančicu. Prepoznala sam je s ikone – bila je to Sveta Petka. Ništa mi nije rekla, samo me je gledala čas blago, čas pomalo ljutito – priča sagovornica našeg portala.
Kaže da ne zna koliko dugo je taj san trajao, ali pamti da je bio toliko živopisan da se probudila istog časa kad je žena koju je sanjala iznenada nestala pred njenim očima.
– Brzo sam se prekrstila i obećala sebi da ću ujutro, prije odlaska na posao, otići u crkvu. Željela sam da upalim svijeće, pomolim se pred ikonom Svete Petke i porazgovaram sa sveštenikom – nastavlja Jovana.
Ujutro je među prvima stigla u crkvu, upalila svijeće i stala ispred ikone svetiteljke koju je sanjala.
– Vjerovala sam da taj san nije bio slučajan, pa sam poslije molitve otišla kod sveštenika na razgovor. Rekla sam mu da ne dolazim često u crkvu zbog brojnih obaveza, ali da sam tog dana osjetila potrebu da dođem, pomolim se i upalim svijeće. Očitao mi je molitvu za zdravlje i ja sam tad osjetila koliko mi, zapravo, nedostaje otac kojem sam mogla sve da kažem. Da je živ, sad bi mogao da mi pomogne barem savjetom, da me ohrabri i da mi da nadu da će se sve stvari urediti onako kako sam željela. Ne znam zašto, ali u tom trenutku sam u svešteniku vidjela zamjenu za oca. Ispričala sam mu šta me sve tišti i on mi je rekao da Bog ljude ne stavlja na iskušenja koja nismo u stanju da izdržimo – priča Jovana.
Njegove riječi ulile su joj nadu da će se njeni tadašnji životni problemi razriješiti, pa mu je rekla:
– Oče, sanjala sam Svetu Petku... Samo sam je nakratko vidjela, gledala me je čas blago, čas s prekorom... Šta bi taj san mogao da znači?
Tad se, kaže Jovana, izraz njegovog lica promijenio.
– Pogledao me je pravo u oči i izgovorio riječi koje ću pamtiti do kraja života: „Kako znate da je taj san bio od Boga?“ Zbunila sam se. Nisam imala odgovor, a sveštenik je nastavio: „Ako taj san nije bio od Boga, onda vam i ne treba!“ Uzvratila sam pitanjem: „A ako san jeste bio od Boga?“ Sveštenik mi je odgovorio: “Svi smo mi grešni, a trebalo bi da se trudimo da svojim ponašanjem budemo što sličniji Bogu. Razmislite gdje griješite, pa se potrudite da se popravite.“ Duboko sam se zamislila. Gdje griješim i šta u mojim željama i molitvama nije bilo ispravno? S tim pitanjima sam izašla iz crkve – prepričava Jovana.
Odgovori su, kaže, došli u narednim mjesecima.
– Dobila sam otkaz, ali sam veoma brzo pronašla novi, bolje plaćen posao. Mama se oporavila, a brat i snaha su se ipak razveli. Razlog njihovog razvoda nije bila moja snaha, već moj brat koji ju je godinama varao. Tad sam shvatila da se onaj prekorni pogled svetiteljke vjerovatno odnosio na to što sam se posvađala sa snahom, jer sam je nepravedno okrivila – priča Jovana.
Kaže da Svetu Petku više nikada nije sanjala, ali da je od sveštenika dobila dragocjen savjet kog će se zauvijek pridržavati: da svaki put razmisli gdje griješi i da se potrudi da popravi svoje ponašanje. Uči, dodaje, da ne osuđuje, da bude blaga na riječima i da oprašta. To je prenijela i na svoju djecu s kojom često odlazi u crkvu Svete Petke na Kalemegdanu da se pomoli za zdravlje i zahvali na svemu što njena porodica ima.
(Srećna republika)