Od ratnih dana, preko sela u Šumadiji, do savremenih bolničkih soba – motiv je isti: nevidljiva zaštita i čudesna pomoć u najtežem času.

Jedan oficir JNA, iako član Partije, redovno je posjećivao kapelicu Svete Petke na Kalemegdanu. Kada su ga upitali zašto rizikuje da ispoljava vjeru, odgovorio je:

-Ova crkvica mi je spasila život.

Ispričao je da je tokom Drugog svjetskog rata, bježeći od njemačke patrole i pasa tragača, utrčao u crkvicu bez vrata. Psi su lajali, ali nisu prešli prag. Kada je vojnik ušao sa baterijom, on ga nije video. U tom trenutku pred njim se pojavila žena u crnini i zaklonila ga plaštom. Tek kasnije je oficir shvatio da je to Sveta Petka.

Iscjeljenje bolesne djevojke

Jedna mlada studentkinja Muzičke akademije bolovala je od leukemije. Kada su ljekari rekli da više nema nade, roditelji su pohitali moštima Svete Petke u Jaši. Dva mjeseca zajedno su se molili. Djevojka se potpuno iscijelila, vrativši se studijama na opšte čudo ljekara.

Vijekovi prolaze, ali vjera u zaštitu Svete Petke ostaje. Njena čuda svjedoče da je u trenucima najveće nemoći moguće osjetiti dodir koji prevazilazi ljudske granice.

Svaka generacija ima svoje svjedočanstvo o čudu Svete Petke. Nekada je to bio vojnik u smrtnoj opasnosti, koji je postao nevidljiv za neprijatelja; nekada žena koja je, stradajući, zaštitila sopstveno dijete; a ponekad – mlada studentkinja koja je ponovo ustala iz postelje teške bolesti. U svakoj priči javlja se jedan isti lik – žena u crnini, sa plaštom koji zaklanja, štiti i obasjava.

Ove priče nisu samo anegdote. One su živi podsetnik da vera nije apstrakcija, već sila koja preobražava stvarnost.

Sveta Petka i danas podseća da nijedan trenutak nije bez nade, i da je čudo uvek moguće za onoga ko vjeruje, prenosi Glas javnosti.