Ove riječi zvuče strogo, ali u sebi nose vijekove mudrosti i duhovnog iskustva. Poštovanje roditelja nije samo stvar lijepog vaspitanja ili porodične tradicije, već pitanje odnosa prema ljudima koji su nam dali život i, u hrišćanskom smislu, dio je Božijeg poretka.

Zašto je poštovanje roditelja toliko važno?

Starac nas je podsjetio da poštovanje roditelja nije samo ljubazan stav, već jedna od Božijih zapovijesti: „Poštuj oca svojega i mater svoju“ (Izlazak 20:12).

Kada tu zapovijest zanemarimo – kada smo prema roditeljima grubi, ignorišemo ih, zaboravljamo da ih posjetimo ili im uskratimo pomoć kada im je potrebna – takav odnos može ostaviti dubok trag.

Posljedice se mogu pokazati na različite načine: kroz neslogu u sopstvenoj porodici, teškoće u odnosu sa djecom, osjećaj unutrašnje praznine ili različite životne krize koje nas, simbolično rečeno, podsjećaju da se vratimo svojim korijenima i preispitamo odnos prema onima koji su nam dali život.

Zapovijest nije data samo zbog roditelja

Zapovijest o poštovanju roditelja data je, u izvjesnom smislu, ne samo zbog roditelja već i zbog djece. Zato je važno razumjeti da poštovanje nije nagrada koju roditelj dobija zato što je savršen, već vrijednost koju dijete nastoji da sačuva u svom srcu.

Nemamo pravo da stalno sudimo svojim roditeljima, preispitujemo svaki njihov postupak ili ih ponižavamo zbog njihovih slabosti. To ne znači da moramo da opravdavamo sve što su uradili, već da pokušamo da sačuvamo poštovanje čak i onda kada se sa njima ne slažemo.

Nisu svi roditelji isti

Naravno, roditelji dolaze u svim oblicima i veličinama. Neki su brižni i nježni, neki su hladni, neki grubi, a neki, nažalost, mogu biti i veoma teški ljudi.

Ipak, korisno je zapamtiti još jednu Hristovu zapovijest koja se ne odnosi samo na roditelje, već na sve ljude: „Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas zlobno koriste i gone“ (Matej 5:44).

Ako se dogodi da su vaši roditelji upravo oni koji vas vrijeđaju, povređuju ili vam ne pružaju ljubav kakvu ste očekivali, hrišćanski ideal ipak poziva na drugačiji odgovor – da ne uzvraćamo mržnjom na mržnju i zlom na zlo. To je teško, ali upravo zbog toga predstavlja jedan od najviših hrišćanskih ideala.

Priča jedne parohijanke: Kada se promijenio odnos prema majci, promijenio se i odnos sa kćerkom

Sjećam se priče jedne parohijanke, Olge, koja godinama gotovo da nije razgovarala sa svojom majkom. Vjerovala je da je majka ne razumije, da ju je tokom djetinjstva previše kontrolisala i da je, kako je sama govorila, „sve uništavala“. Olga se zbog toga preselila u drugi grad, rijetko ju je pozivala, a još rjeđe posjećivala.

Vremenom je počela da ima ozbiljne probleme sa svojom tinejdžerskom kćerkom. Djevojka je postala prkosna, povučena i neposlušna. Olga je bila očajna, nije znala šta da radi i pokušavala je da pronađe pomoć, ali se stvari nisu popravljale.

Jednog dana, tokom ispovijesti, povjerila se svešteniku. On ju je pažljivo saslušao, a zatim je upitao: „Kakav je tvoj odnos sa majkom?“

Olga je priznala da sa njom gotovo uopšte ne razgovara. Sveštenik joj je tada nježno posavjetovao: „Pokušajte da se pomirite. Zatražite oproštaj, počnite da brinete o njoj i vidjećete šta će se dogoditi.“

Olga je odlučila da posluša savjet. Pozvala je majku, otišla kod nje i izvinila se zbog godina hladnoće i udaljenosti. Postepeno su počele da se zbližavaju. Olga je počela da joj pomaže, češće ju je pozivala i sa njom dijelila svakodnevne događaje.

A onda je gotovo neprimjetno počeo da se mijenja i njen odnos sa kćerkom. Djevojka je postala otvorenija, nježnija i spremnija na razgovor. Kao da se nešto u njihovom odnosu „odmrzlo“.

Olga je tada shvatila da je, popravljajući svoj odnos sa majkom, dobila priliku da popravi i sopstvenu porodicu. Naravno, ne treba svaki porodični problem tumačiti kao direktnu posljedicu odnosa prema roditeljima, ali ova priča dobro pokazuje koliko se obrasci ponašanja mogu prenositi iz jedne generacije u drugu.

Poštovanje i poslušnost nisu isto

Poštovanje roditelja i poslušnost njima nisu ista stvar. Poštovanje, između ostalog, znači ne osuđivati roditelje, ne ponižavati ih i ne omalovažavati njihove ljudske slabosti.

Ali to ne znači da odrasla osoba mora bezuslovno da izvršava svaku roditeljsku naredbu. Roditelje treba slušati i poštovati, ali kada dijete odraste, osamostali se i zasnuje sopstvenu porodicu, roditelji više ne mogu biti njegovi gospodari. Oni mogu biti savjetnici, podrška i oslonac, ali ne i diktatori.

Ne miješajte savjet sa kontrolom

Ako nas roditelji zamole da uradimo nešto što nije u skladu sa našim stavovima i uvjerenjima, nismo dužni da im se bezuslovno pokorimo. Možemo ih saslušati, uzeti njihove riječi u obzir i ozbiljno razmotriti njihov savjet, ali konačnu odluku moramo donijeti sami.

Posebno je važno razumjeti da roditelji nemaju pravo da upravljaju životom svog odraslog djeteta, naročito kada ono već ima svoju porodicu. Postoje roditelji koji žele da kontrolišu svoju djecu i kada ona odavno odrastu. To nije zdravo ni za jednu stranu.

Ako je dijete odraslo i ima svoju porodicu, ta porodica je zasebna cjelina. Roditelji mogu da budu njen dio, mogu da pomognu i pruže podršku, ali ne mogu da zahtijevaju da se sve odluke donose prema njihovim željama.

Baka i djed treba da budu podrška, a ne gospodari

Bake i djedovi moraju razumjeti da je njihova glavna odgovornost, kada djeca već imaju svoje porodice, da se mole za njih i da pomognu kada je pomoć potrebna i kada je tražena. Isto važi i za savjete.

Davati savjet ima smisla kada druga osoba želi da ga čuje. U suprotnom, čak i dobronamjerne riječi mogu postati izvor sukoba. Uvijek je vrijedno zapamtiti: svoje mišljenje treba dijeliti sa onima koji žele da ga čuju. U suprotnom, naše riječi mogu ostati samo prazno insistiranje na tome da drugi žive onako kako mi mislimo da treba.

Kada se uloge promijene

Ako roditelj zloupotrebljava svoju moć, dijete dok je malo često nema mogućnost da se tome suprotstavi. Ali dijete ne mora zauvijek da ostane u podređenom položaju. Kako roditelji stare, odnosi se prirodno mijenjaju.

Ako su roditelji nekada pokazivali ljubaznost, strpljenje i brigu prema svojoj djeci tokom djetinjstva i adolescencije, onda dolazi vrijeme kada se i od djece očekuje da budu blaga i strpljiva prema svojim roditeljima. Tada prihvatamo njihove slabosti – bilo da su posljedica starosti, bolesti ili jednostavno ljudske prirode.

Ali čak i ako nas roditelji povrijede, to nam ne daje pravo da im uzvratimo istom mjerom. Kada na zlo odgovorimo dobrim, ne gubimo ništa. Naprotiv, čuvamo nešto mnogo važnije – sopstveni mir i sposobnost da ne postanemo isti kao oni koji su nas povrijedili.

Svaka strana ima svoju zapovijest

Deca imaju zapovijest da poštuju svoje roditelje, ali i roditelji imaju dužnost prema svojoj djeci. Apostol Pavle kaže: „Ne razdražujte đece svoje“ (Ef. 6, 4).

Sveti Teofan Zatvornik ove riječi objašnjava tako da roditelji svojim ponašanjem ne bi trebalo da dovedu djecu do nezadovoljstva, ogorčenosti ili gnjeva prema njima. Zato odgovornost nije jednostrana.

Nije važno da li druga osoba ispunjava svoju obavezu – svako je odgovoran za svoje postupke i za svoj dio zapovijesti. Ako roditelj ne poštuje svoje dijete, to ne oslobađa dijete od odgovornosti da postupi ispravno. Isto tako, ako dijete nije poslušno ili zahvalno, roditelj zbog toga nema pravo da ga ponižava, vrijeđa ili kontroliše.

Poštovanje kao put ka miru

Starac Tadej učio je da ljubav i poštovanje prema roditeljima nisu samo naša dužnost već i blagoslov. Poštujući ih, ne ispunjavamo samo jednu zapovijest, već istovremeno gradimo temelje za mir u sopstvenoj duši i u svojoj porodici.

Ako smo pogriješili – ako smo nekoga uvrijedili, zanemarili ili odbili da pružimo pomoć kada je bila potrebna – važno je da ne čekamo predugo. Treba priznati grešku, zatražiti oproštaj i pokušati da popravimo odnos.

Na kraju krajeva, posljedice naših postupaka mogu biti ozbiljne, ali iskreno pokajanje uvijek ostavlja prostor za promjenu. Zato cijenimo svoje roditelje dok su sa nama, molimo se za njih, pomažimo im kada možemo i ne dozvolimo da ponos ili stare svađe budu jači od ljubavi.

Jer porodica nije savršena, roditelji nisu savršeni, a nismo savršeni ni mi. Ali upravo u tome i jeste smisao ljubavi – da, uprkos slabostima, pokušamo da sačuvamo ono što je vrijedno i da jedni drugima pružimo priliku za oproštaj, mir i novi početak.