Vd je bio jedan od onih muzičara čiji se trag na sceni nije mjerio samo pjesmama i albumima, već korjenitim promjenama koje su ostale iza njega. Ivan Ivica Vdović pripadao je generaciji koja je mijenjala zvuk jugoslovenskog rokenrola i pomjerala njegove granice. Kao bubnjar kultnih bendova Šarlo akrobata i Katarina II, ostao je upamćen po originalnosti, harizmi i beskompromisnom odnosu prema umjetnosti.

Domaći Džon Bonam (John Bonham), kako su ga mnogi nazivali, bio je čista avangarda — prvi je na ovim prostorima zamijenio palice ritam mašinom, bio je potpuno posvećen stvaranju i jedan od glavnih pokretača novog talasa.

„Imidž je za mene jedna dosta tužna riječ koja me uvijek podsjeti na to da je rokenrol u stvari postao roba, a to je dosta tužno, istinito i izgleda nužno. Moja grupa Šarlo akrobata neće nikada steći širu popularnost i mi radimo na tome da se taj klasični tip imidža razbije. Na bini stoje tri različita čovjeka i najbolja stvar koju ta grupa daje je baš taj haos koji nastaje u sukobljavanju“, govorio je Vd.

Tragična 1985. godina i surovost okoline

Vd je 1985. godine saznao da je HIV pozitivan, a prema mnogim svjedočanstvima, bio je prva zvanično registrovana osoba oboljela od sider na prostorima bivše Jugoslavije. Društvo i okolina u to vrijeme pokazali su svoje najsurovije lice.

O tom teškom periodu svjedočila je proslavljena glumica Sonja Savić:

„Te 1985. godine taj isti Ivica otišao je da se testira na neku čudnu bolest koja se pojavila u Beogradu. Vratio se i cijelom gradu rekao da je zaražen. Ovo je jedan ružan i mali grad — okrenuo mu je leđa. A on je vrlo ponosno, dostojanstveno i skromno u svom balon mantilu još godinu i po dana svirao bubnjeve.“

Vd je preminuo 25. septembra 1992. godine na Infektivnoj klinici u Beogradu od posljedica AIDS-a. Njegov odlazak bio je obilježen usamljenošću i potresnim okolnostima. Sonja Savić je u jednom intervjuu otkrila da je tužnu vijest saopštila njihovom zajedničkom prijatelju Darku Rundeku:

„Kada me je pitao kako je umro, rekla sam da je samo pao sa kreveta u nekakvoj infektivnoj kesi koju niko nije htio da podigne“, prisjećala se glumica, dok je Rundek na to odgovorio: „Živio je i umro kao anđeo.“

Potresni testament: „Zahtijevam džez saksofonistu i ciganije, ali bez patosa“

Dvije godine prije smrti, 19. avgusta 1990. godine u Beogradu, Ivica Vdović je ručno sastavio testament koji oslikava njegov nesvakidašnji duh, skromnost i viziju:

„Lošeg zdravlja tjelesnog, zdrave pameti i svojom voljom pišem ovaj tekst koji treba da posluži bližnjima kao pravno važeći testament... Želim da budem spaljen, a urna sa pepelom sahranjena sa ocem ili majkom u Obrenovcu. Pri ukopu urne, platiti džez saksofonistu da odsvira bluz, ali ne sa patosom, već divlje, radosno i pulsativno. Nađe li se dovoljno prijatelja, da u roku od 10 dana odsviraju ciganske pjesme koje će sadržati i dvije pjesme Harija Belafontea ’Jamajka’ i ’Matilda’. Ništa više, nikakvi drugi.“

U svom pismu imovinu je ostavio bratu Darku uz želju da „napravi bar jednog Ivana, kad on to nije mogao“, dok je prijatelje i fotografe zamolio da organizuju izložbu njegovih fotografija u Studentskom kulturnom centru (SKC).

„Ne pravite puno frke oko toga, smrt je prirodni fenomen, i sa pretjerivanjem slavljenja života odvodi na stranputicu. Voli vas sve, Ivan Vdović. P. S. Izvinjenje majci, ocu, bratu zbog bola koji sam im naneo... Majko, znam da sam te iznevjerio, i to boli. Ne uzmite za zlo, bilo je nesvjesno, o čemu svjedoči i cijena“, stajalo je u posljednjim redovima legende novog talasa.