Srce uvijek bira da vjeruje da je sve u redu, i zato su prvi znakovi autizma najteži za prepoznavanje – ne zato što ih nema, već zato što ih roditelj ne želi da vidi.

U tim prvim mjesecima života, prije prvog rođendana, dijete šalje jasne signale. Nema kontakta očima, nema reakcije na glas, nema igre. Umjesto da pruži ruku ka igrački, ono fiksira pogled na detalj koji odraslima promiče ispod radara – treperenje svjetla, pokret noge, šum. To su stvari koje fasciniraju, dok ono što bi trebalo da bude prirodna radoznalost ostaje – prazno, piše Ona.rs.

Autizam i prvi simptomi koje je primijetila Zorica kod sina

Zorica Batinić, majka dječaka Emanuela, danas otvoreno govori o tome. Ona je jedna od onih majki koje su mnogo prije svih oko sebe osjetile da nešto nije kako treba. Podijelila je video svog dječaka, njene riječi su surove i istinite, a govore o simptomima autizma i prije prvog rođendana kod Emanuela, piše Ona.rs

– Listajući uspomene, naišla sam na ovaj video gdje se već jasno vide prvi simptomi autizma kod mog malog djeteta. Kao što se vidi na snimku, toliko igračaka je bilo oko njega na podu, ali njega ništa nije privuklo osim jedne stvari. Moja komšinica se sakrila u kuhinji iza zida i samo mahala nogom. Njega je toliko fasciniralo to vrtenje noge, jedino je to primijetio. Ne podiže glavu, kao što se vidi na kraju videa, da gleda osobu u lice, već mu je fokus bio samo na nozi koja se pojavljuje tamo-amo. Nema kontakta očima. Ni na moj glas se ne okreće, niti reaguje, iako stojim pored njega i snimam – napisala je Zorica i nastavila:

– Ovdje je Emanuel imao 10 mjeseci i tek tada je počeo da puzi, a puzao bi svega nekoliko minuta. I onda ništa. Ništa ga nije zanimalo, ništa ga nije interesovalo. Nikakva igra, nikakve igračke, nikakvo istraživanje kao što bi bebe trebalo da rade. Bio je bukvalno prazan. Prazan pogled, prazni pokreti, prazno razumijevanje – sve. U svemu je kasnio, ili uopšte nije savladavao ono što bi odgovaralo da jedna beba radi. Niti da mahne "pa-pa", niti da izgovori bilo šta, čak ni vokale, niti da jede sam ručicama – ništa. Ubrzo poslije tog Božića, kad smo se vratili u Njemačku, ništa više nije moglo da utiša moj unutrašnji glas koji je od početka vikao da s mojom bebom nešto nije u redu. I tu počinje naša borba, suze, bol i muka. Borba u kojoj nas mnogi nisu razumjeli, pa ni danas. U kojoj smo doslovno ostali sami. Mi i Bog. O tome ću neki drugi put – kako nakon mnoštva "prijatelja", u patnji i muci, na kraju ostaneš sam. Nažalost, to je česta ljudska strana – kad ti je dobro, mnogi su tu, a kad si na dnu, niko ne ostane…

Ništa ne može da zamijeni majčinski instinkt

Na kraju, ono što iz Zoričine priče najviše ostaje jeste činjenica da majčinski instinkt rijetko griješi. Iako je najteže suočiti se s istinom kada je u pitanju sopstveno dijete, upravo je ta istina prvi korak ka pomoći i razumijevanju. Autizam ne briše dijete, ali mijenja put kojim porodica ide. A taj put je često usamljen, jer kad dođu problemi, krug ljudi oko tebe se naglo suzi.

Zato je važno govoriti o prvim simptomima, jer što ih prije primijetimo, to je veća šansa da dijete dobije podršku koja mu treba. Autizam nije kraj, ali jeste poziv da se svijet posmatra drugačijim očima – i da ljubav bude uporna, glasna i istrajna, čak i kad ostanete samo „vi i Bog“.

(Ona.rs)