Novije studije pokazuju da čak jedno od osmoro djece doživljava značajne anksiozne smetnje, a uzroci mogu biti razni.

Ono oko čega se stručnjaci slažu jest činjenica da su se životi današnje djece i mladih u velikoj mjeri promijenili unazad dvadesetak godina, prije svega kada su se mali ekrani polako, ali sigurno ušunjali u svaki kutak obiteljskih domova.

Ali, još je nekoliko razloga zbog čega je došlo do narušavanja podržavajućih odnosa između djece i primarnih skrbnika, što znači da glavni zaštitni faktor u životima djece, stabilna, emocionalno povezana i sigurna obiteljska okolina nažalost, često izostaje.

Poremećaji iz anksioznog spektra mogu se pojaviti u bilo kojoj dobi, ali kod predškolske djece smatraju se rijetkima, s obzirom na to da se određene anksiozne pojave (kao što je odvajanje od skrbnika, strah od nepoznatih i sl.) smatraju razvojno prihvatljivima.

Smatra se da se kod djece školske dobi anksiozni poremećaji javljaju u oko 3 % slučajeva, dok je kod adolescenata taj broj veći, posebno kod djevojčica (oko 10 %).

Kod svih anksioznih poremećaja zajednički simptomi temelje se na strahu, zabrinutosti, teskobi i osjećaju nesigurnosti, što značajno sprječava dijete u normalnom emocionalnom razvoju.

Prije zaključivanja o simptomima anksioznosti kod djece nužno je uzeti u obzir prve razvojne godine koje su praćene mnoštvom promjena koje se brzo izmjenjuju i najčešće ne nose sa sobom ozbiljnije anksiozne smetnje, ali ih je važno pratiti i reagovati ako se pojave komplikacije.

Dok kod odraslih jednostavnije možemo dokučiti uzroke anksioznih smetnji zbog njihovog zrelijeg kognitivnog razvoja, kod djece je to malo teže upravo zato što djeca tek u dobi od dvije godine imaju razvijenu sposobnost imaginacije, odnosno zamišljanja budućeg lošeg ishoda koji se još nije dogodio, a zbog kojeg mogu početi razvijati osjećaje zabrinutosti i straha.

Već u dobi od osam mjeseci bebe pokazuju znakove privrženosti svojim primarnim skrbnicima, posebno majci, zbog čega počinju razvijati strah od odvajanja i separacije. Čak i zbog kratkotrajnih odvajanja mogu pokazivati snažne reakcije uznemirenosti, plača i traženja majke.

Separacijska anksioznost je razvojna faza koja obično prolazi u dobi od otprilike tri godine. Ako se nastavi u kasnijim godinama, može ukazivati na predispozicije za razvoj ozbiljnijih anksioznih smetnji.

Sukladno ovome, možemo zaključiti da je anksioznost u određenoj mjeri normalna razvojna pojava, ali ako s vremenom ne nestaje, važno je provjeriti simptome i potražiti stručno mišljenje.

Anksiozno dijete – za što se djeca brinu?

U ranoj dobi djeca se boje uglavnom nestvarnih pojava, kao što su čudovišta ili drugi izmišljeni likovi ispod kreveta ili u ormaru. Ponekad se brinu o prirodnim nepogodama koje je nemoguće kontrolisati, a zatim o svojoj porodici, posebno roditeljima.

(Dnevnik.hr)