Većina djece ne sjeća se događaja iz prve dve do tri godine života, i to se obično naziva dječjom amnezijom. Ovo odsustvo pamćenja u ranom djetinjstvu zbunjuje psihologe još od 19. vijeka.

Interesantno je da su djeca u tom ranom uzrastu veoma aktivna, radoznala, motivisana, njihov razvoj se u tom periodu odvija veoma brzo, a ipak ne mogu da se sjete gotovo ničega iz tog uzrasta – ne sjećaju se ni prvih riječi, koraka, ni prvog rođendana, a ni drugog…

Ipak, naučnici smatraju da umjesto da patologizujemo normalan razvojni proces nazivajući ga (dječjom) amnezijom, možemo da promijenimo perspektivu i razmišljamo o tome kao o početku pamćenja.

Za mnoge od nas, lično pamćenje počinje da se stvara između 24. i 36. mjeseca života.

Ali, šta omogućava početak pamćenja? U pitanju je kombinacija nekoliko procesa.

1. Mozak u razvoju


Naš moždani korteks nastavlja da sazrijeva tokom prve dvije godine života, a značajan rast neurona i povećana mijelinizacija dovode korteks u režim pamćenja.

Konkretno, hipokampus, koji je ključan za formiranje sjećanja, prolazi kroz značajan razvoj, ne samo kod ljudi već i kod drugih vrsta.

Varijacija na ovu temu je da dodavanje neurona u korteksu i hipokampusu zamjenjuje stare veze novim. Dakle, povećanje neurona zapravo remeti sjećanja formirana rano u životu stvaranjem novih sinapsi koje zamjenjuju postojeće veze.

U stvari, jedino vrijeme kada možemo da se sjetimo ranog detinjstva jeste tokom ranog djetinjstva – prije neurogeneze. Djeca od dvije i po godine mogu lako da se sjete događaja koji su se desili prije šest mjeseci, iako dvije godine kasnije neće moći da se sjete tih istih događaja.

2. Važnost pamćenja


Kada smo veoma mali, uopšte i ne razmišljamo o pamćenju, jednostavno živimo život, igramo se, istražujemo…

Ali iz komunikacije sa odraslim ljudima oko nas, učimo da je pamćenje važno. Roditelji mogu da se prisjećaju prošlih odmora ili da pitaju djecu koje su poklone dobili za nedavni rođendan.

Tek tada mališani postaju svjesni da je pamćenje nešto što odrasli rade i nešto što treba vježbati i učiti.

3. Šta se pamti


Sjećanje je usmjereno na nove i značajne događaje u našim životima – traume, radosti, događaje koji nas uče lekcijama, prva iskustva. Ali kada smo veoma mali, još uvijek nismo naučili šta je važno, a šta spada u rutinu.

U stvari, kada mala djeca opisuju događaj iz svoje neposredne prošlosti, ona prenose informacije koje bi njihovo starije ja smatralo svakodnevnim ili generičkim – i stoga nezapamtljivim.

Dakle, kako mališani ne umiju da razdvoje važno od nevažnog, u njihovom pamćenju se se ističe, i samim tim se ništa ne ističe, piše psychologytoday.com.

4. Sticanje koncepta o sebi


Vrsta sjećanja koja nedostaje našem ranom detinjstvu je autobiografsko sjećanje – informacije o događajima koje se sjećamo da smo proživjeli.

Međutim, kao veoma mala djeca, još uvijek nismo uspostavili autonomno ja, pa se ne sjećamo svog prisustva tokom ovih događaja iz ranog djetinjstva. Za to nam je potreban koncept o sebi.

Kako starimo i akumuliramo sjećanja, stičemo bolji osjećaj sebe, bolje upoznajemo sebe, što dovodi do razrađenijeg i jačeg autobiografskog pamćenja.

Štaviše, sjećanje ne utiče samo na naše “ja”, već i naše “ja” utiče na ono čega se sjećamo – jačanjem onih sjećanja koja podržavaju naše koncepte o sebi.

5. Uklapanje sjećanja u životni narativ


Kao odrasli, sjećamo se svojih života kao niza perioda i prekretnica, uspostavljajući strukturu prisjećanja koja olakšava sjećanje.

Ali prije nego što formiramo rudimentarni životni narativ, percipirani događaji teku u i iz našeg kognitivnog sistema bez mesta za skladištenje ili zadržavanje u sjećanju.

Veoma mala djeca obično nemaju životni narativ, ali kada prepoznaju neku prekretnicu, mogu da je se sjete kasnije.

Rođenja mlađeg brata ili sestre, na primjer, mališan se seća ranije nego bilo koje druge kategorije događaja, počevši već sa 24 mjeseca. Hospitalizacije se takođe mogu sjećati od veoma ranog detinjstva, mnogo prije tri godine starosti.

6. Obrada informacija


Za proces obrade informacija važni su kodiranje, skladištenje i pronalaženje informacija. U ovom okviru, pamćenje funkcioniše samo kada su naši napori pronalaženja u skladu sa načinom na koji smo prvobitno kodirali informacije.

Pošto ne možemo ponovo da stvorimo kontekst kodiranja iz djetinjstva i ranog djetinjstva jer signali pronalaženja informacija ne funkcionišu kada starimo.

7. Razvoj jezika razvija pamćenje


Veći dio našeg pamćenja je strukturisan i interpretiran jezikom odnosno govorom, tako da su sjećanja stvorena prije nego što naučimo jezik organizovana drugačije i mnogo ih je teže pronaći.

Početak pamćenja poklapa se sa početkom govora, što neke istraživače navodi na zaključak da nam je jezik potreban da bismo pamtili.

Drugi tvrde da, iako jezik svakako organizuje i podržava pamćenje, on nije neophodan za stvaranje i uspomene na dugotrajna sjećanja.

U stvari, davno zaboravljena sjećanja mogu lako da se vratiti uz pomoć mirisa, igre svjetlosti na licu osobe ili stare melodije, recimo, piše Superžena.