Kako savremeni terapeutski izrazi postaju sve prisutniji u svakodnevnom govoru, sve više ljudi preispituje ključne odnose u svom životu i njihov uticaj– bilo da je pozitivan ili negativan. Na tom „testu“ često se nađu i roditelji, te način na koji su usmjeravali živote svoje djece.

„Majka je najbolja prijateljica svoje kćeri“ – rečenica nalik natpisu s čestitke ili magneta za frižider. Međutim, za žene koje su odrasle uz toksičnog roditelja, ova izjava ne može biti dalje od istine. Kako se sve više govori o psihološkim temama, pojmovi koji su nekad bili rezervisani za stručne udžbenike danas su dio svakodnevnog jezika. Tako se sve češće i političari, partneri, roditelji i drugi nazivaju narcisima.

Šta zapravo znači biti narcis?

Narcisoidni poremećaj ličnosti (NPD) ozbiljno je antisocijalno stanje koje karakteriše ekstremna opsesija samim sobom. Osobe s ovim poremećajem ignorišu potrebe i osjećaje drugih, uključujući i članove porodice, čak i vlastitu djecu. Narcisi često imaju grandioznu sliku o sebi, a pošto se radi o hroničnom poremećaju, lijek ne postoji.

A šta ako je neko odrastao uz narcisoidnog roditelja? I to uz narcisoidnu majku?

Mnoge žene odluče u potpunosti prekinuti kontakt. Dvije takve žene, koje su emocionalni mir pronašle tek nakon prekida odnosa sa majkama, podijelile su iskustva. Terapeutkinja specijalizovana za narcizam objašnjava prednosti i izazove ovakve odluke.

Život u sjeni narcisoidne majke

Marijet Jansen (66), stručnjakinja za narcisizam, prekinula je kontakt sa majkom u svojim pedesetim godinama.

Za Marijet je prekid kontakta donio dotad nepoznat osjećaj slobode. Sa 55 godina prvi put je mogla jednostavno – biti svoja. Više nije morala biti na oprezu, suočena s negativnim komentarima i razočaranjima zbog majčinog izostanka iz njenog života.

Jedno od najranijih sjećanja vraća je u hladnu, tamnu prostoriju njenog djetinjstva u Nizozemskoj. Sjedila je u peleni i lijepoj haljinici, ali osjećala duboku nesigurnost. Već sa pet ili šest godina rekla je roditeljima da osjeća da ne pripada toj porodici, čak je zamišljala da je kći majčinog brata blizanca. Roditelji su to ismijali i nikada više nisu spomenuli. Ali osjećaj da nešto nije u redu i da je ona kriva – i da to mora ispraviti – ostao je.

Bila je drugo od troje djece, ali kako je stariji brat imao razvojne poteškoće, na nju su prebačene odgovornosti najstarijeg djeteta. Odnos sa sestrom bio je slab, što pripisuje majčinoj potrebi da ih razdvoji – taktici čestoj kod narcisoidnih roditelja. Porodični život bio je ispunjen umanjivanjem, negativnošću i omalovažavanjem, iako su spolja djelovali kao „srećna porodica“.

Majčina opsesija tenisom značila je da cijela porodica mora da se takmiči, i to je bio jedini trenutak kada bi majka pokazivala interes za nju – iako je Marijet zapravo voljela hokej koji majka nikada nije podržavala. Tokom studija joj je napisala pismo o svojim osjećanjima, ali nikada nije saznala da li ga je pročitala.

Kada je sa 40 godina ostala trudna, nakon preseljenja u Veliku Britaniju, majka joj je hladno rekla: „Zaista želiš da budeš trudna?“ Neposredno pred porođaj, roditelji su otputovali u Kanadu – najdalje ikada. Na sahrani sestre, majka je zahtijevala najskuplje stvari – traku za trčanje i aparat za kafu – bez ikakvih emocija. Kulminacija je bila kada je Marijet uskratila oproštaj s umirućim bratom jer je majka osoblju bolnice naredila da joj ne prenesu poziv.

Tada je znala – ništa se neće promijeniti. Prije 11 godina pozvala je majku i rekla: „Ne želim više da budemo u kontaktu. Svaki razgovor s tobom me uznemirava i utiče i na moju djecu. Nemamo više o čemu da razgovaramo.“ Uskoro je prekinula kontakt i s ocem.

Kad su roditelji preminuli – najprije otac, zatim i majka – nije osjećala tugu. Za majčinu smrt saznala je slučajno, putem poruke na Fejsbuku. Na smrtovnici je, prema majčinim uputama domu za stare, pisalo da nikada nije bila udata niti imala djecu.

Danas kaže da živi u sretnom i zdravom porodičnom okruženju, punom povjerenja, smijeha i međusobne podrške. Tek kroz vlastitu djecu shvatila je da porodica može biti mjesto topline i bliskosti.

Ona je emotivno upravljala mojim životom

Matilda Kročini (40), koja je odrasla u Italiji, a sada živi u Velikoj Britaniji, prekinula je kontakt s majkom prije tri i po godine.

Posljednji razgovor pretvorio se u petnaestominutno urlanje, toliko glasno da su njene dvije kćerke sve čule. Tada joj je Matilda jednostavno rekla: „Ne treba mi više ovo.“ I nikada je više nije čula.

Prvih deset godina odgajala ju je baka, dok je majka često bila odsutna zbog posla. Kad bi se pojavila, bila je zahtjevna i kontrolisala sve. Kasnije su obje otišle u Irsku, a Matilda se nakon fakulteta preselila kod nje.

Kao odrasla osoba, Matilda je počela da radi na svom emocionalnom zdravlju – izučavala je fitoterapiju, praktikovala jogu i postala reiki majstor. Ipak, prije šest godina, život joj je krenuo nizbrdo – problemi u braku, zastoji u karijeri i sve lošiji odnos sa starijom kćerkom.

Do tada je majku smatrala najboljom prijateljicom, iako je osjećala čudno takmičenje među njima. Vjerovala je da je jedina koja nije imala konfliktan odnos s njom i da prekida porodični lanac disfunkcionalnih odnosa između majki i kćerki.

U telefonskom razgovoru početkom 2022. godine, kada je majka ponovo počela da je vrijeđa, nešto je u njoj puklo. Smireno je prekinula razgovor i odlučila da je dosta. Reakcija majke bila je očekivana – sebe je predstavila kao žrtvu, a Matildu kao problematičnu i preosjetljivu.

Članovi porodice pokušavali su da je „urazume“, ali Matilda nije posustala. Prvi put u životu naučila je reći „ne“ – što mnogi nisu mogli prihvatiti.

Najveću podršku pružio joj je otac, koji je odavno razveden od njene majke. Prepoznao je koliko je bila emocionalno zarobljena u tom odnosu.

Fizička udaljenost (majka sada živi blizu Firence) olakšala je odluku, ali pravi rad bio je unutrašnji. Matilda je duboko analizirala vlastite obrasce ponašanja i shvatila kako ponavlja majčine postupke, čime je povrijeđivala vlastite kćerke. Prekid kontakta omogućio joj je introspektivu i transformaciju.

Danas ima blizak, iskren i zdrav odnos sa svojim kćerkama. U stanju je preuzeti odgovornost, izviniti se i saslušati ih – čak i kada joj kažu da su povrijeđene. Svoje iskustvo pretočila je u podršku drugim ženama koje prolaze kroz slične odnose, kroz podkast „Daughters of Narcissistic Mothers“ i individualne terapije.

Prekid odnosa s roditeljem, naročito s majkom, društveno je i emocionalno osjetljiva tema. Ipak, priče ovih žena pokazuju da to ponekad može biti jedini način da se prekine ciklus emocionalnog zlostavljanja i započne put ka iscjeljenju. Za mnoge, „ne“ upućeno vlastitoj majci nije izraz mržnje, već prvi znak ljubavi prema sebi.

(MSN)