Djeca su pravi mali imitatori. Dovoljno je da nam izleti neka neprimjerena riječ i velika je vjerovatnoća da ćemo je ubrzo čuti iz njihovih usta. I to baš onda kada najmanje želimo. Ali djeca ne ponavljaju samo naše riječi. Posmatraju i kako se ponašamo prema drugima, znamo li da priznamo grešku, zahvalimo se ili se izvinimo. Zato se pristojnost ne uči samo podsjećanjem da treba reći „molim“ i „hvala“. Djeca je prije svega usvajaju kroz svakodnevne situacije i ponašanje odraslih.

Naravno, svako dijete će ponekad biti nepristojno, naljutiti se ili reći nešto što ne bi trebalo. To je dio odrastanja. Ipak, neke jednostavne rečenice mogu mu pomoći da s vremenom nauči da bolje razumije druge, preuzme odgovornost za svoje postupke i poštuje granice.

1. „Izvini, pogriješio/la sam“

Nije uvijek lako priznati da smo pogriješili, pogotovo pred svojim djetetom. Tako mu pokazujemo da greške nisu ništa strašno i da se za njih možemo izviniti. Ako smo povisili glas, nepravedno ga optužili ili reagovali preburno, jednostavno „izvini“ može značiti puno više nego što mislimo.

Psihološkinja Meri Volas objašnjava da roditeljska spremnost na izvinjenje može ojačati odnos s djetetom. Osim toga, dobra je prilika da zajedno razgovaramo o tome šta smo mogli da uradimo drugačije. Djeca koja vide da i odrasli znaju da se izvine lakše će shvatiti da priznati grešku ne znači izgubiti autoritet ili ispasti slab.

2. „Molim“ i „hvala“

Koliko puta dnevno podsjetimo dijete da kaže „hvala“? A koliko često zastanemo i razmislimo govorimo li to i sami?

Djeca najbolje uče iz primjera. Ako čuju da zahvaljujemo prodavačici, ljubazno zamolimo nekoga za pomoć ili kažemo „molim“ kada nešto tražimo, takav način komunikacije s vremenom će im postati prirodan. Psihološkinje Kiti Batler i Dženet Plečer ističu da je pri učenju lijepog ponašanja važno da odrasli sami rade ono što očekuju od djece. Drugim riječima, puno je efikasnije svakodnevno pokazivati pristojnost nego samo zahtijevati da dijete izgovori određene riječi.

3. „Oprosti“ ili „Izvinjavam se“

Svi se ponekad nekome nađemo na putu, slučajno ga gurnemo ili mu upadnemo u riječ. U takvim situacijama kratko „oprosti“ pokazuje da primjećujemo ljude oko sebe. I djeca treba da nauče da nije u redu stalno prekidati druge, gurati se preko reda ili očekivati da im svi odmah posvete pažnju. Naravno, to ne znači da će malo dijete uvijek strpljivo čekati svoj red. Ali kada vidi da se roditelji izvinjavaju u svakodnevnim situacijama, lakše će i samo usvojiti takvo ponašanje.

4. „Kako misliš da se on zbog toga osjećao?“

Kada dijete kaže nešto ružno prijatelju ili se prema nekome ponese nepristojno, prva reakcija često nam je da ga upozorimo kako se to ne radi. Ali ponekad vrijedi otići korak dalje i pitati ga kako misli da se druga osoba osjećala. Takvo pitanje podstiče dijete da razmisli o svojim postupcima i shvati da njegove riječi mogu nekoga da povrijede.

Ne treba očekivati da će odmah znati da odgovori, naročito ako je još malo. Važno je da postepeno počne da primjećuje i tuđe emocije, a ne samo svoje.

5. „Razumijem da si ljut, ali ne možeš tako da se ponašaš“

Dijete se naljutilo jer nije dobilo igračku, brat mu je uzeo nešto bez pitanja ili mora da prekine igru. Sasvim je normalno da je zbog toga frustrirano.

Ali jedno je biti ljut, a drugo udarati, vrijeđati ili namjerno povređivati druge. Roditelji ponekad pokušavaju da opravdaju takvo ponašanje riječima „umoran je“ ili „nije to tako mislio“. Iako je važno razumjeti zašto je dijete tako reagovalo, to ne znači da treba da zanemarimo njegovo ponašanje. Rečenica poput „Razumijem da si ljut, ali nije u redu udarati“ pokazuje djetetu da su njegova osjećanja prihvaćena, ali da postoje granice koje treba da se poštuju.

6. „Ne“

Ovo je možda jedna od najtežih riječi za mnoge roditelje. Posebno nakon napornog dana, kada jednostavno nemamo snage za još jednu raspravu ili izliv bijesa. Ponekad je lakše popustiti nego slušati negodovanje. Ali djeca treba da nauče da ne mogu uvijek dobiti ono što žele. Kada im kažemo „ne“, dajemo im priliku da postepeno nauče da se nose s razočaranjem i prihvate granice. Istovremeno, važno je da i sama nauče da imaju pravo da kažu „ne“ kada im nešto ne odgovara ili kada neko prelazi njihove granice.

Naravno, nije poenta u stalnom zabranjivanju. Djeci su potrebni i sloboda i mogućnost izbora, ali i jasne granice. A kada im objasnimo zašto nešto ne dozvoljavamo, lakše će razumjeti da iza našeg „ne“ postoji razlog, piše YourTango.

(SuperŽena)