Ljudi ne žele samo da budu voljeni. Žele da nekome budu važni, da pripadaju, ostave trag i budu dio odnosa koji traje. Roditeljstvo je jedan od načina da se te potrebe ostvare, ali nije i jedini.

Smisao se može pronaći u ljubavnim odnosima, prijateljstvima, stvaralaštvu, poslu, brizi o drugima i zajednici kojoj pripadamo. To ne znači da su svi ti odnosi isti niti da mogu zamijeniti jedinstveno iskustvo roditeljstva. Međutim, posebnost roditeljske uloge ne znači da ona mora biti cilj svakog čovjeka.

Kada kažemo da je roditeljstvo neponovljivo iskustvo, govorimo o njegovoj posebnosti. Kada tvrdimo da je ono jedini put do ispunjenog života, lično iskustvo pretvaramo u pravilo koje namećemo drugima.

Život prema unaprijed određenom rasporedu

U društvu koje snažno vrednuje porodicu roditeljstvo se često posmatra i kao potvrda uspjeha. Od ljudi se očekuje da završe školovanje, pronađu posao, vjenčaju se i dobiju djecu, kao da svaka životna etapa mora voditi ka sljedećoj.

Kada neko završi fakultet, pitamo ga gdje će raditi. Kada dobije posao, zanima nas planira li brak. Nakon vjenčanja slijedi pitanje kada će dobiti dijete, a poslije prvog djeteta često i kada će drugo.

Problem nije u tome što ljudi žele brak i djecu, već u tome što se njihove želje pretvaraju u univerzalni obrazac prema kojem procjenjujemo tuđe živote.

Šta je sa ženom koja ne želi da postane majka, ali je zadovoljna svojim životom? Šta sa muškarcem koji je u srećnoj vezi, ali ne osjeća potrebu da postane otac? Šta sa osobama koje žele djecu, ali ih ne mogu imati, ili sa roditeljima koji su shvatili da ih ta uloga ne ispunjava onako kako su očekivali?

Društvena očekivanja često nemaju jednostavan odgovor na ova pitanja jer polaze od pretpostavke da se svačiji život može urediti prema unaprijed poznatom obrascu.

Tada dijete prestaje da bude samo osoba koju volimo i o kojoj brinemo. Ono postaje potvrda da smo uspjeli, ostvarili se i stigli tamo gdje se od nas očekivalo.

Takva očekivanja mogu biti prevelik teret. Dijete može donijeti ogromnu radost i promijeniti život roditelja, ali nije odgovorno za to da potvrdi njegov uspjeh, popravi partnerski odnos ili pruži odgovor na sva pitanja koja su postojala i prije njegovog rođenja.

Jednako tako, odsustvo djeteta nije dokaz neuspjeha. Život bez djece može biti posljedica ličnog izbora, okolnosti, zdravstvenih razloga ili neostvarene želje. Sama činjenica da neko ima ili nema djecu ne govori dovoljno o tome koliko je njegov život ispunjen.

Praznina nije isto što i život bez djece

Osporavanje društvenog pritiska da svi treba da postanu roditelji ne znači da treba zanemariti bol ljudi koji žele djecu, ali ne mogu da ih imaju.

Neki se godinama suočavaju sa neplodnošću, drugi nemaju partnera sa kojim bi ostvarili tu želju, dok se pojedini suočavaju sa finansijskim, pravnim ili drugim preprekama. Za njih život bez djeteta možda nije izbor kojem su težili, već stvarnost koja se razlikuje od one kojoj su se nadali.

Njihovu tugu ne treba umanjivati tvrdnjom da je roditeljstvo samo društvena norma. Jednako je pogrešno, međutim, tvrditi da niko ne može biti srećan bez djece.

Postoji razlika između bola zbog neostvarene želje i osjećaja da nam nešto nedostaje zato što smo naučili da bi trebalo da nam nedostaje.

Osoba koja duboko želi dijete može patiti zbog neostvarenog roditeljstva, a da njena želja nema nikakve veze sa društvenim pritiskom. S druge strane, osoba koja nikada nije željela djecu može se povremeno zapitati da li je donijela pravu odluku, naročito kada se društveni život prijatelja sve više počne vrtjeti oko porodičnih obaveza ili kada razmišlja o starosti.

Takve sumnje ne dokazuju da je njen život bio nepotpun. One pokazuju da svaka životna odluka nosi određene posljedice i da nijedan izbor ne garantuje da nikada nećemo osjetiti žaljenje.

I roditelji mogu ponekad žaliti za slobodom, propuštenim prilikama ili drugačijom verzijom života koju nisu izabrali. To ne znači da manje vole svoju djecu, kao što ni povremena sumnja osobe bez djece ne poništava njenu odluku.

Ljudski život mnogo je složeniji od podjele na one koji su izabrali ispravno i one koji su nešto propustili.

Ponekad nam nedostaje bliskost, sigurnost, osjećaj pripadnosti ili svrhe. Ponekad žalimo za životom koji nismo mogli da ostvarimo. A ponekad smo nezadovoljni iako imamo sve ono što bi, prema društvenim mjerilima, trebalo da nas učini srećnima.

Dijete može biti dio odgovora na neka od tih pitanja, ali nije univerzalni odgovor na sva.

Zašto teško prihvatamo da neko ne želi djecu?

Kada žena kaže da ne želi djecu, često čuje da će se predomisliti. Kada kaže da je srećna, okolina se može zapitati da li će se jednog dana pokajati. Slično tome, muškarac koji ne želi da postane otac često mora da objašnjava svoju odluku kako bi je drugi razumjeli.

Zašto nam je toliko teško da prihvatimo da neko može imati drugačiju predstavu o dobrom životu?

Jedan od razloga je to što vlastite izbore često branimo tako što ih pretvaramo u opšta pravila. Ako smo godinama gradili život oko ideje da ćemo postati roditelji, možda nam je lakše da vjerujemo da je to univerzalna ljudska potreba nego da prihvatimo da postoje i drugačiji životni putevi.

To ne znači da roditelji svjesno pokušavaju da nametnu svoje vrijednosti. Često govore iz iskustva koje im je najbliže. Ipak, društvene norme opstaju upravo kroz svakodnevne, naizgled bezazlene razgovore.

Rečenica „vidjećeš kada dobiješ dijete“ može biti izraz iskrenog oduševljenja roditeljstvom, ali može poslati i poruku da je tuđe iskustvo nedovoljno. Pretpostavka da će se svaka žena predomisliti može zvučati kao dobronamjeran savjet, ali istovremeno dovodi u pitanje njenu sposobnost da prepozna vlastite želje.

Kada nekome ne vjerujemo da zna šta želi, oduzimamo mu pravo da samostalno odlučuje o svom životu.

Zato rasprava o roditeljstvu nije samo rasprava o djeci. Ona je i pitanje lične slobode, identiteta i prava svakog čovjeka da sam određuje šta za njega znači ispunjen život.

Ne postoji samo jedan put do sreće

Rečenica „tek kada sam dobila dijete, shvatila sam šta znači prava ljubav“ može biti potpuno iskrena i tačna za osobu koja je izgovara. Roditeljstvo nekome zaista promijeni razumijevanje ljubavi, odgovornosti i smisla.

Ali ta rečenica pripada njenom životnom iskustvu. Ona nije univerzalno pravilo.

Neko će kroz roditeljstvo pronaći smisao kakav ranije nije poznavao. Drugi će ga pronaći u ljubavi, prijateljstvu, stvaralaštvu, poslu, brizi o drugima ili slobodi da živi bez uloga koje nikada nije želio.

Neko će biti srećan što je postao roditelj, neko će biti srećan što to nije postao, a neko će čitav život provesti između želje za djetetom i okolnosti koje mu nisu omogućile da je ostvari.

Nijedna od tih priča ne mora biti pogrešna da bi druga bila istinita.

Roditeljstvo ima biološku, emocionalnu, kulturnu i istorijsku dimenziju, a njegova važnost za mnoge ljude ne može se osporiti. Ipak, činjenica da je duboko ukorijenjeno u društvu ne znači da je univerzalni uslov za sreću.

Suština nije u tome da utvrdimo ko je izabrao bolji životni put, već da prestanemo da pretpostavljamo da postoji samo jedan.

Dijete nije dokaz da smo uspjeli u životu, kao što ni život bez djece nije dokaz da smo nešto propustili. Ono je osoba koju volimo, odnos koji gradimo i odgovornost koja mijenja život, ali ne bi trebalo da bude društvena potvrda odraslosti niti obavezni uslov za ljudsku potpunost.

Možemo iskreno željeti da postanemo roditelji i boriti se za tu mogućnost. Možemo vjerovati da nam je dijete donijelo smisao kakav ranije nismo poznavali. Isto tako, možemo priznati da ne želimo djecu, bez potrebe da svoju odluku opravdavamo drugima.

Ljudima nije potreban isti život da bi njihovi životi imali vrijednost.

Možda život ne postaje potpun onda kada dobijemo dijete, već onda kada prestanemo da vjerujemo da nam je za pravo na sreću potrebna potvrda da smo živjeli onako kako je neko drugi zamislio, piše Ona.rs