Smrtna kazna kroz istoriju: Gdje je ukinuta, u kojim državama se i dalje primjenjuje i koje su metode korišćene?

Dok su brojne zemlje potpuno ukinule smrtnu kaznu, druge je i dalje zadržavaju za najteža krivična djela. Istorijski zapisi bilježe i izuzetno okrutne metode pogubljenja, od javnih spaljivanja do kazni koje su služile kao sredstvo zastrašivanja stanovništva.

Kada je uvedena smrtna kazna?

Ne postoji tačan datum kada je čovječanstvo počelo da primjenjuje smrtnu kaznu, jer su pogubljenja postojala i prije nastanka sačuvanih pisanih zakona.

Jedan od najpoznatijih ranih pravnih dokumenata koji su predviđali ovu kaznu jeste Hamurabijev zakonik, nastao u starom Vavilonu u 18. vijeku prije nove ere. Smrtna kazna bila je dio pravnih sistema stare Grčke i Rima, a tokom srednjeg vijeka primjenjivana je u brojnim evropskim državama.

Nije se izricala samo za ubistva i druga teška krivična djela već, zavisno od vremena i mjesta, i za krađu, izdaju, jeres i druge prestupe.

Javna pogubljenja često su organizovana na gradskim trgovima. Vlasti su njima nastojale da ponize osuđene, pokažu svoju moć i odvrate druge od kršenja zakona.

Ozbiljnije preispitivanje smrtne kazne počelo je tokom prosvjetiteljstva. Italijanski pravnik Čezare Bekarija u djelu „O zločinima i kaznama“, objavljenom 1764. godine, osporavao je njenu opravdanost i uticao na razvoj savremenih rasprava o njenom ukidanju.

Veliko vojvodstvo Toskana ukinulo je smrtnu kaznu za obična krivična djela 1786. godine, dok je Venecuela 1863. postala jedna od prvih zemalja koja ju je ukinula za sva krivična djela.

U kojim državama je smrtna kazna ukinuta?

Prema podacima organizacije Amnesti internešenel navedenim u dostavljenom tekstu, na kraju 2025. godine 113 zemalja ukinulo je smrtnu kaznu za sva krivična djela, dok ju je ukupno 145 zemalja ukinulo zakonom ili je ne primjenjuje u praksi.

Postoje tri važne kategorije:

• Potpuno ukinuta smrtna kazna – zakon ne predviđa pogubljenje ni za jedno krivično djelo.

• Ukinuta za obična krivična djela – može ostati predviđena za izuzetne slučajeve, poput određenih vojnih krivičnih djela.

• Ukinuta u praksi – smrtna kazna postoji u zakonu, ali se pogubljenja ne izvršavaju najmanje deset godina i postoji ustaljena praksa njenog neprimjenjivanja.

Među zemljama koje su potpuno ukinule smrtnu kaznu nalaze se Njemačka, Francuska, Italija, Španija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina.

U drugim dijelovima svijeta ukinule su je, između ostalih, Kanada, Meksiko, Argentina, Kolumbija, Urugvaj, Južna Afrika, Ruanda, Angola, Australija, Novi Zeland i Nepal.

Smrtna kazna ukinuta je u gotovo cijeloj Evropi. Prema podacima navedenim u tekstu, Bjelorusija je jedina evropska država koja je i dalje primjenjuje.

Bosna i Hercegovina nema smrtnu kaznu u savremenom pravnom sistemu, kao ni Srbija, Hrvatska i Crna Gora.

U kojim državama se smrtna kazna i dalje primjenjuje?

Iako ju je veliki broj država ukinuo, smrtna kazna i dalje postoji u zakonodavstvu desetina zemalja.

Prema izvještaju Amnesti internešenela za 2025. godinu, pogubljenja su zabilježena u 17 zemalja. Najveći broj evidentiranih pogubljenja zabilježen je u Iranu, Saudijskoj Arabiji, Jemenu i Sjedinjenim Američkim Državama.

Za Kinu se procjenjuje da izvršava hiljade pogubljenja, ali vlasti ne objavljuju potpune podatke, pa tačan broj nije poznat.

Iran primjenjuje smrtnu kaznu za ubistva i niz drugih krivičnih djela, uključujući određena djela povezana sa drogom i prestupe iz vjerskog zakonodavstva.

Saudijska Arabija zadržala je smrtnu kaznu, uključujući pogubljenje odrubljivanjem glave. Organizacije za ljudska prava posebno kritikuju njenu primjenu za krivična djela povezana sa drogom.

Kina se smatra državom sa najvećim brojem pogubljenja na svijetu, ali se tačan broj ne zna jer su zvanični podaci državna tajna.

Sjedinjene Američke Države zadržavaju smrtnu kaznu na saveznom nivou, ali njena primjena zavisi i od zakonodavstva pojedinačnih saveznih država. Neke je primjenjuju, dok su je druge ukinule.

Japan i dalje ima smrtnu kaznu, a pogubljenja se izvršavaju vješanjem.

Ovu kaznu zadržale su i države poput Iraka, Egipta, Singapura, Pakistana, Bangladeša, Indije i Sjeverne Koreje.

Važno je razlikovati zemlje u kojima smrtna kazna postoji u zakonu od onih koje zaista izvršavaju pogubljenja. Njeno zakonsko postojanje ne znači da se ona redovno primjenjuje.

Koje metode pogubljenja postoje?

Načini izvršenja smrtne kazne kroz istoriju bili su veoma različiti. Neke metode danas pripadaju prošlosti, dok su druge i dalje zakonski dozvoljene u pojedinim državama.

Zakonska dostupnost ovih metoda razlikuje se od njihove stvarne primjene. Pojedine države dozvoljavaju više načina izvršenja smrtne kazne, ali ne koriste sve u praksi.

Najneobičnije smrtne kazne u istoriji

Istorijski izvori opisuju i metode koje danas djeluju gotovo nezamislivo. Kod nekih je teško utvrditi koliko su zaista bile česte, a pojedini opisi mogli su biti preuveličani ili zasnovani na legendama.

Točak za mučenje i pogubljenje koristio se u dijelovima Evrope tokom srednjeg vijeka i kasnije. Bio je dio kazni koje su podrazumijevale teške povrede i javno poniženje osuđenih.

Raspeće je bilo poznato u starom svijetu, a Rimsko carstvo koristilo ga je za određene kategorije osuđenika. Osim kažnjavanja, imalo je i simboličku ulogu javnog poniženja i zastrašivanja stanovništva.

Skafizam, kazna koja se povezuje sa drevnom Persijom, poznata je uglavnom iz antičkih zapisa. Prema priči koju je zabilježio Plutarh, osuđeni su bili izloženi dugotrajnoj patnji. Istoričari, međutim, upozoravaju da su dokazi o stvarnoj primjeni ove kazne ograničeni.

Nabijanje na kolac zabilježeno je u različitim istorijskim društvima i povezivalo se sa javnim kažnjavanjem i zastrašivanjem protivnika.

Spaljivanje na lomači primjenjivano je u pojedinim evropskim pravnim sistemima, naročito za prestupe koji su se smatrali vjerskim ili državnim.

Bronzani bik poznat je iz antičke priče o šupljoj bronzanoj statui u kojoj je osuđeni bio zatvaran. Legenda se povezuje sa sicilijanskim vladarem Falarisom, ali svi njeni detalji nisu pouzdano dokazani.

Kazna za veleizdaju u srednjovjekovnoj Engleskoj podrazumijevala je više faza javnog pogubljenja i bila je zamišljena kao izuzetno ponižavajuća kazna za one koji su proglašeni krivim za izdaju krune. Ova praksa ukinuta je u 19. vijeku.

Pogubljenje slonovima zabilježeno je u istorijskim izvorima o pojedinim društvima Južne i Jugoistočne Azije. Osim izvršenja kazne, predstavljalo je i demonstraciju vladarske moći.

Među drugim metodama koje se pominju u istorijskim zapisima nalaze se kuvanje u kotlu, utapanje, skidanje kože i izlaganje osuđenih opasnim životinjama. Njihova primjena razlikovala se od zemlje do zemlje, a pouzdanost istorijskih podataka nije uvijek ista, piše ATV.

Da li smrtna kazna zaista smanjuje kriminal?

Opravdanost smrtne kazne i danas je predmet rasprava. Njene pristalice najčešće ističu kažnjavanje najtežih zločina, zaštitu društva i mogućnost odvraćanja potencijalnih počinilaca.

Protivnici ukazuju na rizik da budu pogubljeni nevini ljudi, nejednakost u primjeni zakona i činjenicu da se takva sudska greška ne može ispraviti nakon izvršenja kazne.

Organizacije za ljudska prava ističu da nema pouzdanih dokaza da smrtna kazna odvraća od teških krivičnih djela djelotvornije od drugih strogih kazni. Posebno upozoravaju na nepovratnost kazne i mogućnost pogrešnih sudskih odluka.

Istorija smrtne kazne ujedno je istorija promjena u shvatanju pravde, kažnjavanja i ljudskih prava. Dok je veliki broj država ukinuo ovu praksu, druge je i dalje zadržavaju u svom zakonodavstvu.

Osnovno pitanje ostaje isto: može li država oduzeti život kao kaznu i postoji li način da takva odluka bude potpuno oslobođena rizika od greške?