Kako navodi, osobe koje kasnije postanu emotivno zavisne često odrastaju u okruženju u kojem njihove osnovne potrebe za pažnjom, potvrdom i povezanošću nisu bile dovoljno zadovoljene.

"Ljudi generalno postaju zavisnici od ljubavi zbog istorije napuštanja od strane primarnih njegovatelja. To značajno utiče na samopouzdanje tokom života. Rezultat je svjesni strah od napuštanja i nesvjesni strah od intimnosti", objašnjava Katehakis.

Stručnjaci ističu da osobe u ovakvim odnosima često ostaju emocionalno vezane za partnera čak i kada racionalno znaju da bi trebalo da odu. Tada se javlja potreba za stalnim analiziranjem odnosa, pokušajima da se „razjasni situacija“ i opsesivnim razmišljanjem koje vodi do emotivne iscrpljenosti.

Jedan od najčešćih znakova nezdrave vezanosti jeste poricanje partnerovog lošeg ponašanja. Osoba tada racionalizuje uvrede, zanemarivanje ili razočaranja i traži opravdanja za partnerove postupke.

Psihoterapeut dr Erika Gudston objašnjava da ljudi u takvim odnosima često žele da vjeruju partneru uprkos svemu što su doživjeli.

Još jedan čest obrazac je romantizovanje toksičnih odnosa. Tada osoba počinje vjerovati da ljubav mora biti burna, puna drame i emocionalnih uspona i padova.

Stručnjaci upozoravaju da „zavisnički mozak“ selektivno pamti lijepe trenutke, posebno one intenzivne i nepredvidive, zbog čega takve veze djeluju „posebno“, iako su zapravo nestabilne.

Treći obrazac odnosi se na stalno uvjeravanje sebe da će se partner promijeniti i da odnos zaslužuje još jednu šansu. Iako iskustvo često pokazuje suprotno, ciklus se ponavlja i dodatno učvršćuje emotivnu zavisnost.

Terapeut dr Majkl V. Redžier navodi da oko polovine odraslih ljudi ima neki oblik nesigurnog stila vezivanja.

"Nesigurno vezivanje je obrazac koji se uči u djetinjstvu između djeteta i roditelja, a kasnije oblikuje odnose sa partnerima, prijateljima i drugim ljudima", objašnjava Redžier.