Jedan od najznačajnijih glumaca i pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, Josip Pejaković, preminuo je u 78. godini života. Posljednju deceniju proveo je boreći se sa nizom ozbiljnih zdravstvenih problema, o čemu je emotivno govorio u intervjuu iz 2019. godine.

– Brojali smo koliko sam imao operacija. Došli smo do broja 17. Četiri teške narkoze, vraćanje iz totalne narkoze u život, komplikovane operacije koje su trajale i po sedam i po sati, do užasa koji me zadesio posle svega toga. U prvom krugu što sam uspio pobijediti je operacija slijepog crijeva, jedan i dva stenta, bajpasa, dva puta ponovljen. Na kraju, kad je trebalo da izađem iz bolnice kao i sav normalan svijet – doživim najgore, fasujem bolničku bakteriju, ne jednu, nego više njih. Tada je krenula borba za život – govorio je Pejaković u emisiji Pressing.

Nakon infekcija i brojnih komplikacija, završio je na infektologiji, izgubio 45 kilograma, te se jedva izvukao iz kritične faze.

– Bio sam otpisan, mrtav, većali su od kojeg sam materijala da sam preživio. Tada se vidjelo da sam se u bolesti poistovjetio sa zemljom koja se zove Bosna, jer i ona boluje, ali će preživjeti, kao i ja, uz mnoštvo infarkta – rekao je tada.

U jednom trenutku, premješten je u Zagreb na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića i uz nadljudske napore ljekara, vratio se u Sarajevo bez bakterija, što je smatrao najvećim uspjehom.

Uprkos pokušajima da se vrati normalnom životu, nove komplikacije su uslijedile. Zbog povrede noge i ponovnih infekcija, morao je proći amputaciju dijela lijeve noge. Tada mu je pomogao prijatelj Sejo Brajlović, a svjetski poznati rekonstruktivni hirurg profesor Ninković ponudio mu je besplatnu operaciju, piše Telegraf.

– Moj sin mu je poslao dijagnozu uveče u 19 sati, a on je u 7 ujutro odgovorio – „ja ovo mogu riješiti“. Morao sam platiti kauciju od 35.000 evra, koje nisam imao. Javio se čovjek iz Beča, koga nikad nisam upoznao, i rekao: „Neka stari ide“. Ujutro je novac uplaćen. Kasnije su se javili i ljudi iz Skandinavije i Australije. Krenula je kampanja – 300 kruna za Josipa Pejakovića – prisjećao se Pejaković.

Njegova priča izazvala je šok u javnosti – kako je moguće da se za jednog od najvažnijih umjetnika s ovih prostora prikuplja novac za liječenje?

– Morao sam ići u Njemačku jer ovdje nisu mogli da to urade. Radilo se o gangreni, nema tajne. Zavod je bio u rasulu, a premijer se lično javio da će riješiti finansiranje. Zaustavio sam kampanje koje su ljudi pokrenuli širom svijeta. Sve se na kraju završilo sretno. Sedam puta sam bio otpisan, sedam puta mrtav. O tome treba razgovarati – poručio je.

Rekao je da mu je Ninković preporučio liječenje u Sarajevu, Banjaluci ili Foči. Odabrao je Foču, gdje su mu, kako je rekao, „spasili i nogu i glavu“. Smješten je u kancelariju koja je prilagođena da bude kao apartman.

– Uslovi su bili bolji nego u bolnici. Služili su nas kao malo vode na dlanu. Spasili su mi život u Foči i Minhenu. Poslije dvije očekivane amputacije ostao sam na nogama. Nisam siguran da bih, da sam pao u depresiju, preživio – zaključio je Pejaković.

Njegova borba, dostojanstvo i volja da živi ostaju snažna poruka svim generacijama.