Kada je influenserka Marija Mandić nedavno na svom Instagram storiju napisala ono što mnoge žene svakodnevno misle, ali rijetko izgovore, internet se, očekivano, usijao. Njen kratak osvrt na kućnu dinamiku sa suprugom izazvao je lavinu komentara, pogotovo nakon što se stori prenio i komentarisao na X-u, bivšem Tviteru.

„Miki se iznervira kad god mu kažem ti ništa ne radiš, ali mene nervira što većinski sve mora da mu se kaže, iako on to uradi na kraju. Kao, zašto nemaš osjećaj da to sad skloniš, a ne kasnije??? Mislim da je većinski ovako situacija, tako da mame, učite svoje sinove na vrijeme. Sve u svemu, radi i on, ali ipak sam ja više za sve to“, napisala je Marija.

Iskrenost koja boli ili osvješćuje?

Marijina poruka nije ni pretjerano brutalna, ni uvredljiva – zapravo je to ogoljena do kostiju realnost mnogih domaćinstava. Očekivanja da se žene same sjete, prepoznaju, organizuju i upravljaju domaćinstvom, čak i kada muškarac „uradi na kraju“, i dalje su tu. Nevidljivi rad, mentalni teret i mikromenadžment u domaćinstvu nisu rijetkost, već prećutani standard.

Jedan dio publike vidio je njenu objavu kao napad, drugi kao vapaj za razumijevanjem, a treći kao udžbenički primjer vaspitanja koje kasni.

Tviter je reagovao slojevito:

„Nije rekla ništa pretjerano loše, bolje da kaže istinu nego da ga bespotrebno hvali, a ionako većina žena se susreće sa ovakvim muškarcima.“

„Da je napisala da sve radi, napali bi je da laže.“

„Ovako kad ih pravdaju što su lijeni i neadekvatni, ne bude mi dobro.“

Većina komentara, i muških i ženskih, zapravo je potvrdila da se ovdje ne radi samo o Mariji i njenom suprugu. Radi se o generacijama neodgajane odgovornosti, o kulturi gdje se muška pasivnost ne dovodi u pitanje, a ženska proaktivnost podrazumijeva i organizaciju, i planiranje, i emocionalni radar za sve u kući – pa i za tuđe propuste.

Najveći dio pažnje nije zapravo otišao na činjenicu da Marijin suprug ne radi ništa, jer to, kako sama Marija kaže, nije tačno. Otišao je na riječ „većinski“. Ta riječ, koliko god da zvuči benigno, postala je kamen spoticanja – i ogledalo svakodnevice.

To nije samo procenat rada u kući – to je pokazatelj dinamike: ko vodi, ko usmjerava, ko podsjeća, ko gura, ko na kraju „uradi“ ono što je trebalo još juče.

"Pomažem u kući"

Najglasnije u svemu ovome nije Marijin ton, već ono što se provlači kroz njene i tuđe rečenice: da muškarci „pomažu u kući“ umjesto da rad koji se odnosi na održavanje domaćinstva doživljavaju kao zajedničku odgovornost.

Jer niko ne kaže „pomažem na poslu“, pa zašto bi u braku ili vezi kućne obaveze bile nečije, a ti, eto, „uskačeš“?

To je ta duboko ukorijenjena paradigma koja i dalje opstaje – žena kao glavna operativka domaćinstva, a muškarac kao onaj koji „uskoči kad mu se kaže“.

Kada privatno postane javno

Još jedan razlog što je ova objava zapalila mreže leži u tome koliko smo svi osjetljivi na javno izrečene privatne istine. Naročito kad one razbijaju sliku o idealnom paru, harmoničnom domu i muškarcu koji „voli svoju ženu, pa je sam oprao sudove“.

Marija živi od dijeljenja intime, ali ovoga puta, ona nije bila glamurozna, niti je imala filter. Bila je ogoljena, možda čak i umorna. A to se ne oprašta lako ženama u javnosti.

Kao što jedan komentar precizno kaže:

„Voli malo javno da ga obruka. Ovdje imamo prevod: 'Stoka ništa ne radi, sve radim ja, sad ću da ga oblatim pa će od sramote krenuti.'“

Iskrenost kao problem

I to je srž problema: iskrenost se doživljava kao sramoćenje. Pogotovo kada dolazi od žene.

Komentari koji su branili Mariju nisu nužno branili nju kao ličnost, već su branili pravo žena da konačno govore o svakodnevnim stvarima bez straha da će biti optužene za „blamiranje muža“. I to je dragocjen pomak.

„Pa većina su ovakvi, šta je tu blaćenje?“

„Da je slagala, rekli bi da glumi savršenstvo. Da kaže istinu, napada je se da ga 'pljuje'.“

Drugim riječima – žena je na gubitku šta god da uradi. Ako ćuti – trpi. Ako kaže – pretjeruje. Ako se požali – razara brak. Ako pohvali – sigurno je lažno.

Zaključak: Kuća kao zajednički prostor

Ono što ova izjava zapravo zahtijeva jeste – svjesno partnerstvo. Da se razumije da kuća nije ničiji „teren“, već zajednički prostor u kom svi moraju biti odgovorni bez instrukcija, podsjećanja i emocionalne logistike na ramenima jedne osobe.

Zbog jednog storija došli smo do srži svega što se godinama nakupljalo: nepostojanje ravnoteže, emotivne i fizičke, u brakovima i vezama. U toj jednoj riječi sabralo se sve ono što žene misle, a muškarci često ne čuju dok im se bukvalno ne kaže.

I zato ova objava nije „izazvala buru“ – ona je samo osvijetlila buru koja već postoji.