Iako nije imao formalno glumačko obrazovanje, njegove uloge smatraju se kultnim. U svojoj bogatoj karijeri ostvario je 177 uloga, a posebno mjesto u srcima publike zauzeo je u serijalu „Kamiondžije“. Zbog povučenosti kojom je odušeo, danas nije dostupno mnogo podataka o njegovom privatnom životu.

„Znate, Paja ne voli ovo što radi! Radi zato što mora da radi i što ne zna šta bi drugo. A inače ne voli film i sve ovo oko njega, pa zato možda ne voli novinare. Bježi od njih kao od kakve epidemije. On tako na našoj Adi ne bježi ni od čitavog roja komaraca!“, govorili su ljudi koji su ga poznavali, a pisali su tada mediji.

Obožavao je da pravi brodove, a izgustirao bi ih čim ih završi. Svečano je pustio u rad i česmu iz koje je teklo vino, a dane i noći provodio je na Adi...

Testament

Njegov testament dugo je bio misterija, a kada je objelodanjen, ljudi su bili ganuti, jer je do kraja ostao dosljedan sebi.

Kako se navodi u biografiji Pavla Vuisića „Poslije fajronta“, autora Aleksandra Đuričića, glumac je „za inat“ tražio šest popova, od kojih je očekivao da ćute i „u sebi pjevaju“.

Originalna verzija testamenta glasi:

„Oporuka: Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana prvog novembra 1982. godine, pri čistoj svijesti i zdravoga uma sastavlja ovu poruku. Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tim da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uraditi.

Mirjana, ako poslije mene ostane, ima da me sahrani sa svim adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojim tijelom vide i čuju. Sahraniti me ima u grobnicu našu, govor posmrtni ili slično da se čuo nije.

Ovijeh šest popova (koje za inat hoću) da sve ono što se oko groba radi, rade i šute. Šute (ćute). Neka u sebi pjevaju.

Pošto mislim mreti, što bih i onako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi nikakav komunist ni govora, ali niti jedne riječi ne progovori, jerbo ću se u grobu prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svijetu, j***m mater...“

Mirjana je njegovu želju ispoštovala. Pričalo se da je ostavio tri testamenta, a na tu temu jednom se oglasila i njegova udovica.

„Ne znam zašto im ta verzija više odgovara. Ne želim u to da se uplićem. Nedavno je objavljena knjiga o Pavlu u kojoj stoji ta verzija“, rekla je Mirjana Vuisić svojevremeno za list „Nedeljnik“.

Sahrana

Ipak, ovo je najvjerovatnije bila glumčeva šala, kako je godinama kasnije ispričala njegova supruga Mirjana. Ona je otkrila da je njegova posljednja želja bila da sahrani prisustvuju samo dvoje ljudi – pop i supruga.

Budući da je cijeli život proveo daleko od bliceva i trudio se da se ne eksponira, insistirao je da niko ne bude obaviješten o njegovoj smrti dok se ne završi sahrana i on ne bude ispraćen na vječni počinak.

Prema nekim izvorima, insistirao je na tome da se vijest o njegovoj smrti objavi tek tri dana nakon sahrane. Kako se navodi u posljednjoj verziji od tri njegova testamenta: „Molim da se smrt objavi tri dana posle pogreba“.

Želio je da umre nečujno, da to ne bude vijest. Niko da ne slavi život koji on nije volio.

Na sahrani nije bilo nikoga, samo njegova Mirjana. Nije bilo umrlice, ni slike. Bio je samo jedan pop kojeg je dovela. I nije mu rekla ko je pokojnik.

„Samo sam rekla da se zove Pavle...“, navela je njegova udovica.

„Poznanici, filmadžije, sindikati, cijele fabrike su se raspitivale kako da mu odaju počast. Saznali su tek kada je sve bilo gotovo“, navodi se u biografiji koju je napisao Đuričić, a prenio „Nedeljnik“, uz dodatak:

„Čak ni pop nije znao koga sahranjuje. Čitulje su bile bez ožalošćenih. Nije volio forme. Mirjana je poštovala njegove posljednje želje, kao i sve prethodne.“

Glumac je preminuo 1. oktobra 1988. godine u 62. godini, od karcinoma, a sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

(Kurir)