Istraživanje objavljeno u časopisu Nature Communications donosi detaljnu analizu gotovo 300.000 kilometara puteva širom Rimskog Carstva i pokazuje da su pojedini drugi gradovi bili bolje pozicionirani od Rima za povezivanje različitih dijelova Carstva kopnenim putem.

Autori studije, među kojima je i arheolog Tom Brughmans sa Univerziteta Aarhus, napravili su detaljan digitalni model rimske putne mreže.

Njihova baza obuhvata 299.171 kilometar cesta, a istraživači su analizirali njihovu trasu, povezanost s gradovima, odnos prema reljefu i povezanost s današnjom putnom infrastrukturom.

Rim nije bio najvažnije kopneno čvorište

Istraživanje je pokazalo da je Rim imao važan položaj, posebno na Apeninskom poluostrvu, ali nije bio najcentralnija tačka za kopneno kretanje kroz cijelo Carstvo.

Gradovi poput Antiohije, Ankare, Bizanta i Korinta bili su, prema analiziranim pokazateljima, bolje pozicionirani kao posredničke tačke za kopnenu mobilnost širom Carstva.

Posebno se izdvaja Bizant, današnji Istanbul, koji je bio važnije kopneno čvorište od samog Rima kada se posmatra ukupna mreža Rimskog Carstva.

Ipak, autori upozoravaju da se njihov zaključak odnosi isključivo na kopnenu saobraćajnu mrežu.

Pomorski i riječni saobraćaj imali su ogromnu ulogu u kretanju ljudi i robe na velikim udaljenostima, a kada se uključe ti načini transporta, položaj Rima u mreži Carstva bio je znatno centralniji.

Rimljani jesu gradili ravne puteve, ali ne po svaku cijenu

Studija je potvrdila još jednu dugo prisutnu pretpostavku: Rimljani su preferirali što ravnije trase kada je teren to dopuštao.

Međutim, njihovi putevi nisu bili jednako ravni na cijelom prostoru Carstva.

Planine, rijeke, doline i postojeća naselja često su određivali trasu.

Istraživači su utvrdili da su rimski putevi u prosjeku bile manje ravne od velikih savremenih cesta.

Razlog je, između ostalog, u tome što današnja tehnologija omogućava mnogo veće intervencije u terenu i izgradnju dugih, brzih i gotovo potpuno pravolinijskih saobraćajnica.

Rimski graditelji koristili su mostove, potporne zidove i usjeke u stijene kako bi savladali zahtjevan teren, ali su često prihvatali i vijugaviju trasu kada je to bilo praktičnije.

Mreža duga gotovo 300.000 kilometara

Digitalna baza korištena u istraživanju obuhvata 299.171 kilometar rimskih puteva.

Od toga je oko 103.478 kilometara klasifikovano kao glavni put, dok oko 195.693 kilometra čine sekundarne ceste.

Autori naglašavaju da nisu svi dijelovi mreže jednako pouzdano locirani.

Samo oko 2,7 posto ukupne dužine ima potpuno bezbjednu prostornu lokaciju, dok je gotovo 90 posto trase rekonstruisano na osnovu dostupnih podataka i procjena.

Uprkos tome, istraživanje predstavlja jednu od najdetaljnijih analiza rimske putne mreže na prostoru cijelog Carstva.

Jedan od zanimljivijih zaključaka jeste da se trag rimske infrastrukture vidi i na savremenim cestama.

Istraživači su pronašli značajnu povezanost između položaja rimskih puteva i velikih savremenih saobraćajnica.

Drugim riječima, trase koje su Rimljani odabrali prije gotovo dvije hiljade godina na mnogim mjestima i danas odgovaraju prirodno najpogodnijim koridorima za kretanje, piše Oslobođenje.

Reuters navodi primjer španske ceste N-340, čija trasa prati drevnu Via Augustu.

Rimski putevi nastavili su se koristiti i nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, a njihov uticaj na evropsku saobraćajnu mrežu nastavio se kroz srednji vijek i kasnija razdoblja.

Nova studija tako ne odbacuje značaj Rima u rimskom sistemu komunikacija, ali pokazuje da je slika bila složenija od popularne izreke.

Rimsko Carstvo imalo je ogromnu i razgranatu mrežu cesta čiji su glavni ciljevi bili povezivanje gradova, upravljanje provincijama, vojna mobilnost i trgovina, a ne jednostavno usmjeravanje svih puteva prema jednom gradu.