PRIČA KOJA TOPI SRCA Gajo Radmilović iz Knina pronašao porodicu koja ih je primila 1995. godine (FOTO)

AloOnline.ba | Vijesti ∙ 18.11.23 15:28 ∙ 0

Iako je izgledalo kao nemoguća misija, čudo se ipak desilo

Sjećate li se priče s početka ove godine, koja je potresla region? Da, to je priča o Gaji Radmiloviću iz Žegara u opštini Obrovac, koji je kao i hiljade njegovih komšija, prijatelja i sunarodnika, u vrtlogu rata, napustio svoje rodno mjesto avgusta 1995. godine.

Gajo je tada je imao samo 11 godina. Iako je tada bio dječačić, ipak mu se duboko urezao u sjećanje taj mučni prizor sa banjalučkog Trgu Krajine.

DIRLJIVA PRIČA! NIJE IH ZABORAVIO: Gajo u Banjaluci traži porodicu koja ga je ugostila 1995. godine kao izbjeglicu

Naime, tih avgustovskih dana 1995. nekoliko desetina hiljada Srba iz nekadašnje RSK tražilo je utočište, pomoć, vodu, hranu ili samo put koji vodi dalje. Tu su, primljeni od jedne porodice, koja ima je ponudilautočište.

– Oni su došli po nas automobilom. Bili smo ja, moj brat Miloš, sestra Kristina, brat od tetke Bojan, moja majka Milica, tetka Stana i tetak Peđa. Taj čovjek nas je odveo u svoju kuću, pružio nam hranu, piće, da bi došli sebi od tog puta, od sve te naše muke. Pamtiću do kraja života dobre ljude koji su tada pomogli meni i mojim roditeljima, pričao je zimus Gajo na Trgu Krajine noseći transparent na kojem je pisalo:

– Tražim porodicu koja me primila 1995 godine!

Iako je izgledalo kao nemoguća misija, čudo se ipak desilo. Gaji i njegovoj porodici javio se dobročinitelj sa Trga Krajine. Javio se čovjek, javila se porodica koja ih je primila, pružila im privremeno utočište, da se okrepe, da vide šta i kako dalje. Prizor njihovog današnjeg susreta bio je i više nego dirljiv.

– Kada sam došao na Balkanu imao sam dozu straha, bio sam van sebe. Plašio sam se, razmišljao sam i da se vratim. Ne mogu da opišem tu emociju. Najemotivniji sam bio kad mi je umro otac, a ova emocija je još veća, jer je taj čovjek zadužio mene i moju porodicu – kazao je Gajo i dodao:
– Kada smo ugledali Manjaču, moja majka se zapitala da li ćemo živi stići do Banjaluke, jer nije bilo šta da se pije.

Kako kaže, niko osim supruge nije vjerovao da će pronaći čovjeka koji ga je spasio davne 1995. godine.

– Ni majka mi nije vjerovala ali ja sam morao pronaći svog prijatelja, htio sam da mu se odužim. Molio sam se Bogu za njega, a nisam znao ni da li je živ, što me posebno plašilo jer sam ga čestio sanjao – kazao je Gajo i dodao da i dalje osjeti miris losiona koji je njegov spasilac koristio.

Posebno je naglasio da Jovu smatra svojim drugim ocem, jer mu je spasio život, piše SrpskaCafe.