Dok je Dejtonski mirovni sporazum već bio činjenica, dok su političari davali izjave o stabilnosti i budućnosti, iza betonskih zidova logora „Silos“ ljudi su i dalje bili zatvoreni. Gladni, iscrpljeni, poniženi. Živi, ali zaboravljeni.

Logor „Silos“ nije zatvoren kada je rat prestao. Nije zatvoren ni kada je mir potpisan. Zatvoren je dva mjeseca kasnije – 27. januara 1996. godine, na Svetog Savu.

Taj datum nije samo broj u kalendaru. Taj datum je simbol. Opomena. Rana.

U zemlji koja je tvrdila da je rat iza nje, opstajao je logor i u miru. U zgradi koja je nekada služila za skladištenje žita, čuvana su ljudska tijela – slomljena glađu, tamom i tišinom. Srpski civili. Starci. Ljudi koji nisu nosili uniforme, nisu pucali, nisu prijetili – ali su bili zatvoreni.

Dejton je potpisan u novembru 1995. godine. Mir je proglašen. A u „Silosu“ su vrata ostala zaključana. Šta znači mir ako logor i dalje radi? Šta znači kraj rata ako ljudi i dalje spavaju na betonu i čekaju hoće li preživjeti još jedan dan?

Zatvaranje „Silosa“ na Svetog Savu za bivše zatočenike nije bilo slavlje. Bio je to zakasneli čin, gorak i hladan. Kao da je neko odlučio da formalno zatvori vrata, ali da nikada ne pogleda šta je ostalo unutra. Bez izvinjenja. Bez istine. Bez odgovornosti.

Ta dva mjeseca poslije mira razotkrila su ono o čemu se ćuti: da rat ne prestaje potpisom, nego voljom. A te volje nije bilo. „Silos“ je postao simbol nepravde koja traje duže od rata. Simbol selektivne istine. Dokaz da su žrtve imale ime i prezime, ali i nacionalnost. I da pravda, kada dođe prekasno, više ne liči na pravdu.

Gotovo tri decenije kasnije, pitanje i dalje stoji – teško i mučno: kako je moguće da je logor zatvoren tek nakon završetka rata? Odgovor je bolan u svojoj jednostavnosti – jer oni unutra nisu imali glas, a oni spolja su birali tišinu. Zato „Silos“ nije samo mjesto. To je mrlja na miru. Dokaz da je rat, za neke, trajao duže. I da istina, baš kao i sloboda, ponekad dođe – prekasno.