Pobjegla od brojeva u svijet koji oduzima dah: Kako je Mirjana računovodstvo zamijenila magijom sa platna

Danas, u penziji, slikarka iz Banjaluke svojim radovima nastavlja da istražuje ono što je oduvijek privlačilo: sklad, ljepotu i čudesnu igru linija, boja i oblika.

Iako je po struci ovlašteni računovođa i revizor, Mirjanin unutrašnji svijet odavno pripada umjetnosti. Svoje radove naziva „ornamentima“, a iza tog jednostavnog naziva krije se mnogo više od ukrasnih šara. Tu su mandale, simetrija, elementi koji podsjećaju na filigran, ali i pokušaji da se na platno prenese ono što se ne može uvijek objasniti riječima... doživljaj svijeta, emocija i ljepote koja se ponekad krije u najsitnijim detaljima.

Kutak mira koji traje od djetinjstva

Prvi ornamenti nastajali su spontano, gotovo neprimjetno, u danima kada je crtanje bilo samo dječija potreba i mali bijeg u vlastiti svijet. Mirjana se sjeća kako bi, čim joj se nađu pri ruci papir i olovka, počinjala da iscrtava linije i oblike, udubljena u ono što je stvarala.

„Ja bih se udubila u taj šareni, simetrični svijet koji ne znam odakle je dolazio, ali je bio moj, moj kutak mira i tišine i koji je nekako činio da vrijeme stane“, prisjeća se ona.

Neke od tih prvih radova još čuva. Crtala je po kockicama računske sveske, koje su joj pomagale da uspostavi simetriju, a danas je ti dječiji crteži podsjećaju na elemente Zmijanjskog veza.

Naziv „ornamenti“ ostao je uz nju i onda kada su njeni radovi prerasli okvire klasičnog ornamenta. Možda joj je ta riječ jednostavno lijepo zvučala, a možda je, kako sama kaže, intuitivno osjećala da ima veze s onim što stvara. Pod tim imenom danas se predstavlja i na Instagramu, na stranici Ornamiart.

Njeni radovi nose prepoznatljivu sklonost ka simetriji i preciznosti, ali nisu samo niz pravilno raspoređenih linija. Oni su mali svjetovi koji pozivaju da se u njima zastane, pronađe ritam i otkrije nešto što se na prvi pogled možda ne primjećuje.

Brojevi i boje nisu tako daleko jedni od drugih

Na prvi pogled, računovodstvo i umjetnost pripadaju potpuno različitim svjetovima. Jedno traži preciznost, red i tačnost, dok drugo ostavlja prostor intuiciji, slobodi i mašti. Ipak, Mirjana u njima prepoznaje zajedničku nit.

„Ništa nije slučajno, pa ni to“, kaže ona, objašnjavajući da uređenost, koja je važna u svijetu brojeva, ima svoje mjesto i u njenim slikama.

Svaki detalj, koliko god sitan izgledao, doprinosi cjelini. Kao što završni račun ne bi bio potpun bez svih svojih elemenata, tako ni njeni radovi ne bi imali isti smisao bez pažljivo povezanih oblika i linija.

Danas joj se ponekad čini da bi bilo bolje da se profesionalno bavila onim što je, kako vjeruje, njen urođeni dar. Ipak, ne posmatra svoj životni put kao nešto što je nužno udaljilo od umjetnosti. Naprotiv, moguće je da je i profesija kojoj je posvetila radni vijek, na svoj način, učestvovala u oblikovanju njenog izraza.

Jer kreativnost ne mora uvijek nositi slikarsku kecelju niti se odvijati pred štafelajem. Ponekad se razvija tiho, godinama, u načinu na koji posmatramo svijet, tražimo red u naizgled haotičnom i povezujemo detalje u jednu smislenu cjelinu.

Penzija kao vrijeme za ono što duša traži

Odlazak u penziju Mirjani je donio ono što joj je dugo nedostajalo, vrijeme da se posveti sebi i stvaranju bez osjećaja da nešto drugo zbog toga mora ostati po strani.

Do tada su ornamenti bili njen intimni kreativni prostor, nešto čemu se vraćala uprkos svakodnevnim obavezama. Sada im može posvetiti više pažnje, istraživati, isprobavati i pratiti gdje će je vlastita mašta odvesti.

Ipak, ne vjeruje da za ono što volimo uvijek moramo čekati idealne okolnosti.

„Jako je bitno u ovim turbulentnim vremenima naći prostor za svoju dušu, za ono što te ispunjava i liječi na svoj način“, poručuje Mirjana.

U toj rečenici krije se i jedna od važnijih poruka njene priče. Vrijeme za sebe ne mora biti veliko da bi bilo dragocjeno, baš kao što ni umjetnost ne mora početi velikim planovima. Ponekad je dovoljno nekoliko slobodnih trenutaka, olovka i papir, pa da se otvori prostor u kojem sve drugo na kratko utihne.

Za Mirjanu je stvaranje upravo to, mjesto na kojem može biti potpuno posvećena onome što radi, bez žurbe i bez potrebe da rezultat unaprijed odredi svaki naredni potez.

Kada muzika postane šara, a svjetlost dobije oblik

Od prvih crteža do današnjih slika njen izraz se mijenjao, razvijao i postajao složeniji. Dugo je crtala tušem i drvenim bojama, a zatim se odvažila da isproba akrilne boje. U početku je sumnjala da će kistom moći postići preciznost na koju je navikla, ali je s vremenom pronašla način da i tom tehnikom ostvari ono što zamišlja.

Danas njeni ornamenti postaju smjeliji, energičniji i bogatiji pokretom. U njima se pojavljuju oblici koji sugerišu kretanje, igru i pulsirajuću energiju, ali sklad ostaje njihova važna karakteristika.

Mirjana, međutim, ne želi samo da slaže boje i oblike. Ona pokušava da naslika i ono što osjeća, a što je ponekad teško pretočiti u vidljiv oblik.

„Voljela bih svojim kistom dočarati igru svjetlosti, divne ornamente od svjetlosnih niti i oblika, njihovu igru i preplitanje, koje vidim iza zatvorenih očiju“, pojašnjava ona.

Na sličan način doživljava i muziku. Za nju su zvuci nota poput rasplesanih čestica svjetlosti koje se povezuju u složene šare. Njeni radovi tako postaju pokušaj da se nevidljivo učini vidljivim, da osjećaj dobije liniju, a zvuk svoj oblik.

Zato se pred njenim slikama ne mora tražiti samo ono što je nacrtano. Možda je važnije prepustiti se onome što se u njima pokreće u nama samima.

Slike kao lični zapisi unutrašnjeg svijeta

Kada počne da slika, Mirjana uglavnom ima početnu ideju ili viziju, ali se ona tokom rada mijenja i razvija. Nema strogo zacrtan put kojim slika mora proći. Proces je spontan, a ponekad je i samu iznenadi ono što na kraju nastane.

Dešava joj se da pogleda neki raniji rad i zapita se je li ga zaista ona naslikala. Tada ima osjećaj kao da su ideje i inspiracija samo prošle kroz nju, kao da je stvaranje vođeno nečim što nadilazi njene svjesne namjere.

Takav odnos prema umjetnosti povezan je i s njenim pogledom na svijet. Mirjana vjeruje da svaka slika nosi lični zapis misli i emocija, pretočen u simboliku, ritam i kompoziciju.

„To kako vidim i doživljavam svijet utkano je u moje slike, a ja svijet vidim kao uređeno mjesto, pa i onda kad izgleda haotično i u kom ništa nije slučajno ni nebitno, može se samo takvim činiti“, navodi ona.

Sklad i harmonija zato nisu samo estetski izbor, već i način na koji razumije stvarnost. Ljepotu pronalazi u svemu, od sitnog cvijeta i krajolika do sunčevih odbljesaka na morskoj površini. Privlači je ona vrsta ljepote koja ne mora biti upadljiva da bi ostavila snažan utisak.

Vrijeme je, dodaje, uticalo i na njene slike i na nju samu. Danas su kombinacije boja i oblika smjelije, a radovi istovremeno nose energiju i mir. Sazrijevanje umjetnice i sazrijevanje njenog stvaralaštva, kako kaže, neraskidivo su povezani.

Umjetnost za dušu, ali i za druge ljude

Godinama Mirjana nije imala velike planove da svoje ornamente predstavi široj publici. Stvarala ih je prvenstveno za sebe, kao lični kreativni izraz. Međutim, kada je primijetila da se njeni radovi dopadaju i drugima, počela je da razmišlja o tome da ih učini vidljivijim.

„Postalo mi je jasno da takve darove ne dobijamo samo radi nas, već i da ih damo svijetu, kao što su i nama dati“, kaže ona.

Prodaja njenih radova za sada je simbolična, ali joj reakcije ljudi mnogo znače. Posebno je raduje kada neko u njenim ornamentima prepozna nešto svoje, neki osjećaj ili misao koju možda nije znao da izrazi.

Društvene mreže omogućavaju da radovi dođu do ljudi koji ih inače ne bi vidjeli, ali Mirjana ističe da se utisak koji slika ostavlja uživo ne može uporediti s onim koji prenosi fotografija.

„Ljudsko oko i objektiv kamere ne mogu se porediti“, naglašava ona.

Nema velike ambicije da se bavi promocijom nauštrb samog stvaranja. Više je privlači slikanje nego sve ono što ga prati, ali je spremna da prihvati nove izazove ukoliko će oni pomoći da njeni radovi pronađu put do publike.

Kada je riječ o mogućnosti da se od umjetnosti živi na ovim prostorima, ostaje realna. Ne vjeruje da je to lako ostvarivo, ali se nada da bi jednog dana moglo biti drugačije. Za sada joj je važno da njeni radovi budu viđeni i da pronađu ljude kojima će nešto značiti.

Ne čekajte neko bolje vrijeme

Mirjana danas ne pokušava da odredi svaki korak svog umjetničkog razvoja. Želi da nastavi da slika, istražuje i dopušta svojim radovima da se mijenjaju. Vjeruje da oni imaju vlastitu logiku i da će se, uz vrijeme i posvećenost, razvijati u pravcu koji možda još ne može ni da zamisli.

A onima koji u sebi nose neku davno zapostavljenu ljubav prema crtanju, slikanju ili bilo kojem drugom stvaralaštvu, poručuje da ne čekaju idealan trenutak.

„To što je naš dar traži način da se ispolji, nije slučajno tu, samo mu trebamo posvetiti svoje vrijeme i pažnju, a ono što dobijamo zauzvrat nemjerljivo je i dragocjeno“, kaže ona.

Voljela bi da njeni mali svjetovi ljepote i harmonije dopru do što više ljudi, da u njima pronađu prostor za smirenje, svoja sjećanja i emocije.

Možda je upravo u tome suština Mirjaninih ornamenata: u podsjećanju da ljepota nije uvijek nešto što treba tražiti daleko. Ponekad je dovoljno zastati, pogledati pažljivije i dopustiti sebi da je prepoznamo u slici, u prirodi ili u nečemu što smo odavno željeli da stvorimo.