Čekala je skoro dvije decenije da ponovo uzme kist u ruke: Emotivna priča Banjalučanke Vesne Bojić o povratku sebi i svojoj velikoj ljubavi

Ponekad je potrebno mnogo godina, sasvim običan trenutak i tek malo slobodnog vremena da se ponovo sretnemo s onim što nas istinski ispunjava. Za Vesnu Bojić, slikarku koja je nakon gotovo dvije decenije ponovo uzela četkicu u ruke, taj susret bio je mnogo više od povratka starom hobiju. Bio je to povratak sebi, svojim bojama i radosti stvaranja koja je sve vrijeme tiho čekala svoj novi početak.

Po struci inženjer poljoprivrede, majka četvoro djece i žena koja je godinama bila posvećena porodici i drugim životnim obavezama, Vesna danas gradi jednu novu, slikarsku priču. Od oktobra 2024. godine, kada je ponovo počela da slika, nastalo je više od 80 radova, od kojih su mnogi već pronašli svoje mjesto u nečijem domu. U međuvremenu su došle kolektivne izložbe, humanitarni projekti, nova prijateljstva i osjećaj da je pred njom tek otvoreno poglavlje života.

Devetnaest godina između dvije slike

Vesna je slikala još kao djevojčica. Boje i četkice pratile su je kroz osnovnu i srednju školu, pa i tokom studija. A onda je, pred rođenje prve kćerke, nastala njena posljednja slika na dugi niz godina.

Život je donio drugačiji ritam. Posao u struci, četvoro djece, porodične obaveze i svakodnevica koja rijetko ostavlja mnogo prostora za ono što nije hitno, ali nam je važno, učinili su da slikarstvo polako ostane po strani.

"Boje spremim, ostavim, pa kad budem imala više vremena", prisjeća se Vesna, opisujući jednostavnu misao uz koju su godine prolazile. Vremena, međutim, nije bilo onoliko koliko je zamišljala. Ipak, ljubav prema kreativnosti nije sasvim nestala. S djecom je rado radila različite stvari koje su uključivale boje, a slikarstvo je ostalo negdje u pozadini, kao tiha mogućnost kojoj će se možda jednom vratiti.

Taj trenutak stigao je nakon 19 godina, i to sasvim neočekivano.

"Muž i ja smo kupovali sliku za poklon i tada sam kod jednog umjetnika gledala radove u izradi. Sjetila sam se da sam i ja nekada tako radila", priča Vesna za Aloonline.ba.

U tom periodu neke životne okolnosti počele su se slagati drugačije. Pojavilo se nešto više slobodnog vremena, a riješen je i zdravstveni problem s desnom rukom. Počela je da razmišlja o tome da ponovo pokuša, makar da provjeri da li je nešto od nekadašnje vještine ostalo.

Ubrzo su stigli materijali, boje, kistovi i hamer-papir. Nestrpljenje da ponovo počne bilo je veliko, a radost još veća kada je shvatila da joj slikanje i dalje ide.

Tek tada je, kaže, postala svjesna koliko joj je zapravo nedostajalo.

Sloboda da istražuje i radost da stvara

Povratak slikarstvu nije značio samo nastavak nečega što je nekada radila. Vesna danas slika s iskustvom žene koja je prošla različite životne faze, upoznala sebe kroz brojne uloge i naučila da svijet posmatra iz više uglova.

Vjeruje da se sve to, svjesno ili nesvjesno, prenosi i na njene radove. Majčinstvo, porodica, životna iskustva i godine mijenjaju način na koji doživljavamo ljude, prirodu i svakodnevne prizore. Ipak, ona ne želi da se ograniči na jedan motiv ili prepoznatljiv obrazac.

"Danas sebi dopuštam da istražujem, isprobavam različite motive i pratim ono što me u određenom trenutku privuče", kaže Vesna.

Njene slike najčešće počinju od neke ideje ili prizora koji joj privuče pažnju. Ipak, početna zamisao nije uvijek i konačan rezultat. Dok radi, nešto promijeni, doda ili oduzme, a ponekad je i sama slika odvede u sasvim drugom pravcu.

Postoje, s druge strane, i motivi kojima pristupa s posebnom pažnjom, želeći da sačuva njihov prepoznatljiv izgled. Među njima su manastiri, crkve i Kastel, koje je slikala prema fotografijama.

Upravo u toj slobodi da bira, mijenja i isprobava pronalazi poseban dio stvaralačkog zadovoljstva. Više joj nije važan samo konačan izgled slike već i sve ono što se događa dok ona nastaje.

Slikanje je za nju istovremeno izazov, odmor i vrijeme koje posvećuje sebi. Dok traži način da postigne određeni efekat ili se prvi put upušta u neki motiv, potpuno se udubi u rad. Uči, istražuje i uživa u procesu, bez potrebe da unaprijed zna svaki njegov korak.

Kada slika pronađe svoj dom

Za dvije godine od povratka slikarstvu Vesna je naslikala više od 80 radova. Izlagala je na tri kolektivne izložbe, učestvovala na nekoliko sajmova, a njene slike počele su da pronalaze put do ljudi koji su u njima prepoznali nešto svoje.

Za umjetnika je to poseban trenutak. Slika nastaje u tišini, iz lične ideje, osjećaja i vremena uloženog u svaki detalj, a onda napušta prostor u kojem je stvorena i postaje dio nečije svakodnevice.

"Prije svega, to je za mene velika čast i radost. Svaka slika nastaje uz mnogo vremena, pažnje i emocija, pa mi je posebno drago kada neko u njoj prepozna nešto što ga privuče i poželi da je ponese u svoj dom", govori Vesna.

Posebno je raduje kada joj se ljudi ponovo jave i požele još neku njenu sliku. U tome vidi potvrdu da je ono što je željela prenijeti bojama na neki način stiglo do drugog čovjeka.

Ipak, umjetnički rad sa sobom nosi i pitanja na koja nije uvijek lako odgovoriti. Jedno od njih je i određivanje cijene slike. Vesna smatra da se vrijednost rada ne može svesti samo na platno i boje, jer u nju ulaze vrijeme, trud, iskustvo, ideja i sve ono što umjetnik unese u proces stvaranja.

Umjetnost je, dodaje, posebna i po tome što ista slika ne znači svima isto. Nekoga može duboko dotaći, dok će neko drugi u njoj vidjeti sasvim drugačiju priču.

Vjeruje da se od umjetnosti može živjeti, ali da je za to potrebno mnogo rada, posvećenosti i vremena kako bi se izgradio krug ljudi koji cijene i podržavaju umjetnikov rad. Osim stvaranja, tu su predstavljanje radova, komunikacija s publikom i pronalaženje onih kojima će se slike dopasti.

Ona je, kaže, još na svom slikarskom putu. Važno joj je da nastavi da uči, razvija svoj izraz i otkriva nove mogućnosti.

Porodica kao podrška i najiskreniji kritičar

Iako je slikanje veoma ličan proces, Vesnina priča pokazuje koliko je lijepo kada se ono što radimo za sebe susretne s podrškom ljudi koji nas najbolje poznaju.

Njena porodica prva je vidjela nove radove i s oduševljenjem dočekala povratak slikarstvu. Danas su joj članovi porodice velika podrška, ali i najiskreniji kritičari.

Kćerke joj pomažu u predstavljanju radova na društvenim mrežama, snimanju i uređivanju videa. Kroz njih je i sama naučila mnogo toga, pa je porodična podrška prerasla u zajedničko učenje i saradnju.

Posebno mjesto u toj priči ima kćerka Helena, koja odlično crta i često joj daje sugestije.

"Nekada vidim da nisam dobro nacrtala, a nije mi jasno gdje sam pogriješila i tada zovem moju Helenu u pomoć", priča Vesna uz osmijeh.

Takvi trenuci podsjećaju da stvaralaštvo ne mora biti usamljeno. Ono može povezivati generacije, otvarati prostor za razmjenu znanja i stvarati neke nove, zajedničke uspomene.

Vesna je, uz porodičnu podršku, pronašla i jedan drugačiji krug ljudi s kojima dijeli ljubav prema umjetnosti. Članice Udruženja žena „Bubamara“ Banjaluka pružile su joj podršku, ali i otvorile vrata novih poznanstava i prijateljstava.

"Svijet kroz naše boje" i prijateljstva koja nastaju stvaranjem

Posebno mjesto u njenom dosadašnjem radu zauzimaju humanitarne izložbe „Umjetnici BL“ i saradnja s Udruženjem žena „Bubamara“ Banjaluka.

Prva humanitarna izložba „Umjetnici BL 25“ bila je za Vesnu važna prekretnica. Učestvovala je na njoj svega pet mjeseci nakon povratka slikarstvu, prvi put predstavljajući svoje radove široj publici.

To iskustvo donijelo joj je dodatno samopouzdanje. Vidjela je da njene slike mogu privući pažnju i ljudi koji je do tada nisu poznavali, što joj je bilo posebno značajno u početnoj fazi novog slikarskog poglavlja.

Ove godine ponovo je učestvovala na izložbi „Umjetnici BL 26“, a posebno joj je drago što su, prema ocjeni organizatora, njeni radovi bili među zapaženijim.

U međuvremenu je kroz „Bubamaru“ pronašla ljude s kojima može da dijeli ideje, iskustva i ljubav prema stvaranju. Iz tog druženja nastala je i zajednička izložba „Svijet kroz naše boje“, na kojoj su se različiti umjetnički izrazi spojili u jednu zajedničku priču.

"Lijepo je kada se ljudi okupe oko nečega što vole i kada svako unese dio sebe u jednu zajedničku priču", ističe Vesna.

Za nju ta saradnja nije važna samo zbog izlaganja radova. Jednako su značajni prijateljstva, međusobna podrška i osjećaj da umjetnost može biti prostor u kojem se ljudi povezuju i ohrabruju jedni druge.

A već se priprema i novo zajedničko predstavljanje. Izložba „U susret decembru“, na kojoj će početkom decembra u Domu omladine učestvovati više od deset umjetnica, donijeće priliku za još jedno druženje s publikom i nove susrete s ljubiteljima umjetnosti.

Mala bića koja pričaju velike priče

Među brojnim radovima koje je naslikala, Vesna posebno izdvaja sliku „Susret“. Njena priča počela je sasvim drugačije od onoga što je na kraju nastalo.

Prvobitna zamisao bila je da naslika bubamaru u krupnom planu. Međutim, kako je rad odmicao, ideja se mijenjala, pa se bubamara našla u prirodnom ambijentu, u travi, u susretu s mravom na listu.

Iz tog neplaniranog zaokreta rodila se nova inspiracija i početak serije radova „Ta čudesna bića“.

Nakon „Susreta“ nastala je i slika „U ritmu dana“, posvećena ljepoti i značaju pčela. Vesna planira da nastavi ovu seriju, istražujući svijet malih bića koja često prolaze nezapaženo, iako imaju neprocjenjivu ulogu u prirodi.

"Taj mali svijet često ne primjećujemo, a toliko je važan za prirodu i krije mnogo ljepote", objašnjava ona.

Ove slike za nju imaju posebno mjesto i trenutno ih čuva kao dio cjeline koju želi da predstavi na budućim izložbama. Voljela bi da kroz njih podsjeti ljude na značaj onoga što je oku često neupadljivo, ali bez čega bi svijet bio mnogo siromašniji.

Možda je upravo u tome posebna ljepota njenog slikarskog povratka. Dok istražuje motive, boje i tehnike, Vesna ne otkriva samo nove mogućnosti vlastitog izraza već i ljepotu detalja pored kojih svakodnevno prolazimo, a da ih često i ne primjećujemo.

Novo poglavlje bez žurbe

Pred Vesnom Bojić tek su novi izazovi i želje. Trenutno slika akrilom na platnu, ali već neko vrijeme razmišlja o tome da istraži akvarel i ulje. Materijal je spreman, a ona se nada da će uskoro napraviti i prve ozbiljnije korake u tim tehnikama.

Voljela bi da njen rad vremenom postane prepoznatljiv, ali ne želi da je prepoznatljivost ograniči na jedan motiv ili način slikanja. Važno joj je da zadrži slobodu da istražuje različite teme, isprobava nove tehnike i prati ono što je u određenom trenutku inspiriše.

Među željama je i samostalna izložba, ali Vesna joj pristupa bez žurbe. Smatra da je za takav korak potrebno dovoljno vremena, rada i slika koje će zajedno ispričati jednu zaokruženu priču.

Do tada želi da nastavi da stvara, uči i uživa u putu koji joj je donio toliko radosti.

Njena priča podsjeća da ne moramo uvijek ostvariti sve svoje želje u vremenu u kojem smo ih prvi put zamislili. Neke od njih sačekaju da život pronađe svoj ritam, da se obaveze promijene i da se u svakodnevici otvori prostor za ono što nas istinski ispunjava.

Za Vesnu su se taj prostor i vrijeme ponovo otvorili uz platno, kistove i boje. A ono što je počelo kao želja da provjeri da li još umije da slika preraslo je u novo životno poglavlje, ispunjeno stvaranjem, prijateljstvima i malim otkrićima.

Možda je upravo to najljepša poruka njene priče: nikada nije kasno da se vratimo onome što volimo. Ponekad je dovoljno da ponovo uzmemo četkicu u ruke i dopustimo sebi da vidimo šta sve još može nastati iz jedne davno započete ljubavi.