Sa 24 godine, Filip polovinu svog života provodi crtajući i oslikavajući zidove. Student je završne godine prvog ciklusa studija arhitekture u Banjaluci, gradu u kojem je rođen, odrastao i kojem, kako kaže, želi ostaviti nešto svoje.
Njegova priča sa grafitima počela je još u djetinjstvu, iz čiste radoznalosti. Kada je vidio nekoliko mladića i djevojaka kako oslikavaju zid jednog objekta, poželio je da im se pridruži i bude dio stvaranja. Taj prvi susret sa uličnom umjetnošću prerastao je u ljubav koja traje već dvanaest godina.
"Od tog momenta interesovanje je postajalo sve jače i još kao dvanaestogodišnjak počeo sam da crtam na zidovima. Prvo su to bile napuštene zgrade i kuće, koje su mi služile kao poligoni za vježbanje i eksperimentisanje. Kasnije sam se polako preselio na zgrade u kojima sam odrastao i na frekventnije ulice, gdje je moj rad počeo da komunicira sa ostatkom grada", priča Filip.
Kako je odrastao, tako se i njegov odnos prema umjetnosti mijenjao. Ono što je počelo kao hobi postalo je način da ostavi lični pečat u gradu koji iskreno voli. Oduvijek ga je privlačila ideja da sivim i hladnim zidovima udahne život, pretvarajući ih u površine koje nose priče, bude emocije i povezuju ljude.
A upravo su emocije ono što njegove najnovije radove čini posebnim.
Od dječačke uspomene do murala koji povezuje generacije
Filip je autor i prvobitnog murala posvećenog čika Ali, kojeg se sjeća još iz djetinjstva. Ideja da uradi novi mural došla je spontano, prvenstveno iz želje da vidi koliko je napredovao kao umjetnik, koliko su se promijenili njegova tehnika i mogućnosti.
Ipak, ono što je uslijedilo nadmašilo je njegova početna očekivanja.
"Na početku je to bilo samo testiranje mojih mogućnosti i tehnike, a ono što me je iznenadilo jeste reakcija prolaznika. Osmijesi, pozitivni komentari, kako uživo tako i na društvenim mrežama, probudili su u meni želju da tu priču nastavim i dali mi vjetar u leđa da idem dalje", kaže ovaj mladi umjetnik.
Upravo su te reakcije pokazale da mural može biti mnogo više od slike na zidu. Može postati povod za razgovor, vraćanje u prošlost i dijeljenje uspomena koje su možda godinama ostale neispričane.
Najljepši trenutak za Filipa jeste kada vidi starije i mlađe sugrađane kako zastanu ispred murala, komentarišu ga i prisjećaju se svojih susreta sa ljudima čija su lica ponovo oživjela na zidovima grada.
Svako od njih, čini se, nosi neku svoju priču, anegdotu ili uspomenu. I baš zato ovi murali imaju posebnu vrijednost: oni ne čuvaju samo nečiji lik već i sve ono što je taj čovjek značio ljudima koji su ga poznavali, sretali ili ga se i danas sjećaju.
U gradu koji se mijenja, u kojem se smjenjuju generacije i svakodnevne užurbanosti često potisnu sjećanja, Filipovi murali postaju mali podsjetnici da pojedini ljudi nikada ne odlaze sasvim. Ostaju u pričama, u osmijesima onih koji ih se sjete i, sada, na zidovima pored kojih svakodnevno prolazimo.
Poklon gradu i ljudima koji su ga obilježili
Nakon murala posvećenog čika Ali, nastala su još dva rada. Čika Jefto i Marijan Beneš. Obojica legende grada na Vrbasu, svako na svoj način obilježio je Banjaluku. Ali Filip ne namjerava da se zaustavi na njima. Naprotiv, reakcije su mu pokazale da ovdje postoji još mnogo priča koje zaslužuju da budu ispričane i ljudi čija imena i lica ne bi trebalo prepustiti zaboravu.
"Upravo tako su nastala i druga dva murala, na kojima ne namjeravam da stanem, jer u ovom gradu postoji još priča i ljudi koji čekaju da njihove priče budu ispričane", poručuje Filip.
U toj jednostavnoj rečenici krije se i suština njegovog rada. On ne oslikava zidove samo da bi oni bili ljepši, niti stvara isključivo zbog vlastitog umjetničkog izraza. Kroz svaki novi mural, ovaj mladi Banjalučanin nastoji da sačuva dio duha grada, podsjeti sugrađane na ljude koji su obilježili njegovu svakodnevicu i ostavi trag koji će moći da prepoznaju i oni koji dolaze poslije nas.
Možda je upravo to ljepota ulične umjetnosti kada nastaje iz iskrene ljubavi prema mjestu kojem pripadamo. Ona ne traži svečane govore ni velika obilježja. Dovoljni su jedan zid, talenat, malo boje i želja da se ne zaboravi.
A kada neko svoje znanje i vrijeme uloži u to da vrati osmijeh na lice prolaznika i probudi uspomene koje su godinama čuvane u srcima Banjalučana, onda njegov rad postaje mnogo više od umjetnosti.
Filip Petričič svojim muralima odaje počast banjalučkim legendama u ime svih onih koji ih pamte, ali i onih koji će ih tek upoznati kroz priče svojih roditelja, baka i djedova. Njegovi zidovi postaju mjesta susreta prošlosti i sadašnjosti, dokaz da grad ne čine samo ulice, zgrade i trgovi, već prije svega ljudi koji mu daju dušu.
I dok god bude onih koji će zastati pred njegovim muralima, nasmiješiti se i reći: „Sjećam ga se“, priče ovih banjalučkih legendi nastaviće da žive.
A Filip, čini se, tek je počeo da ih priča.
Komentari (0)