Smatrao je da se o piscu najviše može saznati iz onoga što je napisao, a ne iz njegovih javnih izjava o sopstvenom životu i stvaralaštvu.
Dvije anegdote iz susreta sa novinarima pokazuju kako je odgovarao na pitanja koja je smatrao neprikladnim.
Profesor Milivoje Pavlović u knjizi “10 portreta, 10 razgovora“ piše o Andrićevoj odbojnosti prema intervjuima, dok je književnik Miroslav Karaulac govorio o njegovom odnosu prema novinarima u razgovoru za nedjeljnik “Vreme“ 2008. godine.
“Ja sam prije svega Beograđanin“
Prema svjedočenju Miroslava Karaulca, koje prenosi „Kurir“, Andrić je nakon dobijanja Nobelove nagrade primio novinarku jednog zagrebačkog dnevnog lista.
Na početku razgovora novinarka ga je pitala kako se osjeća u situaciji u kojoj je, kako je rekla, “najveći Hrvat“.
Andrić joj je odgovorio:
“Gospođo, ja sam prije svega Beograđanin. Naš intervju je završen!“
“Neka demantuje Keltska katedrala“
Druga anegdota je prema svjedočenju Milovana Vitezovića, objavljenom u “NIN-u“ 23. septembra 2004. godine.
Andriću je postavljeno pitanje da li bi demantovao novinski naslov u kojem bi bilo navedeno da je ukrao zvona Keltske katedrale.
Njegov odgovor bio je kratak: “Zašto ja, neka demantuje Keltska katedrala...“
Anegdota se uklapa u sliku pisca koji nije smatrao da na svaku tvrdnju mora javno da odgovara.
Prema navodima iz istog teksta, Andrić je prijateljima govorio da neistine koje se iznose o nekoj osobi govore i o onima koji ih šire.
Komentari (0)