Iza uzdržanog osmijeha Ive Andrića i ugleda pisca čije su riječi obišle svijet postojao je svakodnevni život koji su poznavali tek njemu bliski ljudi. U njihovim sjećanjima ostali su jutarnji čaj, šetnje Beogradom, smijeh uz Čkalju i pjesma Lepe Lukić koja je postala povod za razmišljanje o ljudskim izborima. Komšije, prijatelji i kućna pomoćnica pamtili su i njegovu strogoću, pažnju prema gostima i navike od kojih nije odstupao.
Iz tih sitnih, ličnih uspomena nastaje portret čovjeka koga sama slava ne može dovoljno da opiše. One nas vode iza vrata njegovog doma, sve do posljednjeg odlaska, kada je u staru, izlizanu torbu spakovao i jednu knjigu.
Sjećanje komšije na čuvenog pisca
Živu uspomenu na Andrića čuva njegov prvi komšija sa Andrićevog venca 8, slikar Dimitrije Diško Marić.
Njegovo sjećanje uvršteno je u knjigu „Ko je bio Ivo Andrić – sjećanja savremenika“. U njoj su sabrana autentična svjedočenja školskih drugova, prijatelja, pisaca, diplomata, komšija i poznanika našeg nobelovca.
Marić i njegova supruga, glumica Nevenka Urbanova, bili su u prijateljskim odnosima sa Andrićem i njegovom suprugom Milicom.
– Mi smo bili susjedi koji nisu razmjenjivali specijalitete, ali ipak su nama stizale urmašice, a Nevenka je Andriću spremala ono što je najviše volio – šaminjone sa puterom i peršunom. Nismo imali televizor i često su nas zvali da gledamo zajedno – sjećao se Marić.
Diško je dao i posebne detalje o načinu života iza zidova Andrićevog stana.
– On, koji je živio kao stepski vuk Hermana Hesea, osjetio je blagodeti porodične topline i porodičnog života. Tri žene su brinule o njemu: Milica, baka Zorka, divna mama Miličina i Milka, služavka koja im je bila vrlo privržena. Ona je dugo bila kod njih. Kasnije je došla Matija. Bilo je to u vrijeme kada je Andrić ostao sam. To je već druga priča. Kada je počelo uređivanje stana, Milica, kao kostimograf koji voli ozbiljne boje – ljubičasto, sivo, htjela je tako nešto, pošto imaju stilski namještaj koji zahtijeva izvjesnu ozbiljnost, htjela je tu ozbiljnost da sprovede do kraja. Pozvala je Nevenku, koja je Milici predložila – što se Andriću dopalo i on je to podržao – malo svjetlije tonove. Da ne budu sive zavjese, da ne bude sivo i bijelo već da bude boja kajsije, tako neki blago rumeni tonovi.
Obožavao je Čkalju, pjesma Lepe Lukić ga navela na mudre misli
Dimitrije Marić otkrio je da je naš nobelovac volio da uživa uz televizijski program, te da je izuzetno poštovao glumca Miodraga Petrovića Čkalju, ali i kako ga je pjesma pjevačice Lepe Lukić navela da ispriča jednu mudrost.
– Mi nismo u to vrijeme imali televizor i oni su nas zvali da pogledamo po neku seriju (tada smo otkrili da Andrić voli da gleda Čkalju, to su bili njegovi trenuci opuštanja). Andrić je bio čovjek dubokog sadržaja i u običnom razgovoru vi čujete njegove mudrosti ili neki komentar koje je on saopštavao na poseban način. Na televiziji muzički intermeco, pjeva Lepava Lukić „Od izvora dva putića vode na dvije strane“, a Andrić kaže: „Vidite, uvijek postoje najmanje dva puta, čovjek ima izbor, nemojte da se žalimo na sudbinu, neki put možemo i sami da biramo.“
Autor čuvene pjesme Lepe Lukić „Od izvora dva putića“ je Petar Tanasijević, čiji je najveći hit „Jutros mi je ruža procvjetala“.
– „Od izvora dva putića“ je jedina pjesma koja je mene izabrala. Sve ostale sam ja birala. Znam da sam bila omiljena pjevačica Andrića, jer su o tome pisale novine. Nisam imala sreću da ga upoznam. Ali negdje je ostalo zapisano da je jako volio moju pjesmu „Vremena su prošla stara“. Svidjela mu se, rekao je, „melodija, ali i tekst“. Rado bih Andriću, da je to od mene tražio, otpjevala ovu, a i sve druge pjesme. Lijepo je kad znate da vas je volio jedan takav velikan – istakla je svojevremeno Lepa Lukić.
Malo poznate navike i svakodnevne anegdote
Zanimljivi detalji iz doma Ive Andrića otkriveni su i kroz sjećanja njegove kućne pomoćnice, osvetljavaju intimnu i ljudsku stranu našeg nobelovca.
Knjiga „Ko je bio Ivo Andrić“, koju je priredila Žaneta Đukić Perišić, predstavlja zbir autentičnih sjećanja na Ivu Andrića iz ugla njegovih savremenika – školskih drugova, prijatelja, pisaca, diplomata, susjeda, rođaka, političara i poznanika.
U pomenutoj knjizi postoji zapis Milosave Puzić, koja je dugo godina bila Andrićeva kućna pomoćnica.
– Svakoga jutra, morala sam gos’n Andrića da probudim tačno u osam sati, ni minut kasnije! Donijela bih mu čist bade mantil, sa kojim je odlazio u kupatilo. Poslije jutarnjih priprema, kupanja i brijanja – čekao ga je vreo čaj. Nije imao omiljeni čaj: štaviše – insistirao je da svakog jutra pije čaj različitog ukusa – jedno je od sjećanja Milosava.
Andrić je bio pravedan, ali ponekad i strog, dodaje kućna pomoćnica.
– Jednom prilikom, zaboravila sam da uz čašicu za šećer, koju sam mu servirala pored čaja, donesem kašičicu. Odmah sam to primijetila i izvinila se. „Nema izvinjenja Milka, čovjek mora biti sabran! Vi ste ovdje da brinete o meni i baki – pa to molim vas i radite!“
Da li je gos’n Andrić kod kuće?
Milisava je detaljno i opisivala svakodnevne nobelovčeve aktivnosti.
– Pred izlazak u prvu jutarnju šetnju, koja nije trajala duže od 45 minuta, sjeo bi na stolicu u velikom predsoblju stana i ja bih mu pomogla da obuje cipele. Izlazio je na velika vrata. (Ja sam imala svoja mala vrata, za poslugu, i koristila sam isključivo njih). Dok je gos’n Ivo šetao, pravila sam ručak i obavezno svježe cijeđeni sok – koji je pio po povratku. Tokom prijepodneva, Andrić je satima sjedio u sobi i radio. Tada je obično dolazila Vera Stojić, koja mu je pomagala (prim. aut. Stojićeva je bila dugogodišnji Andrićev lični sekretar, kasnije i izvršilac njegovog testamenta i prvi upravnik Zadužbine Ive Andrića, koju je vodila do svoje smrti, decembra 1988. godine). U prijepodnevnim satima, često su na vrata dolazili razni ljudi: ja sam otvarala vrata, upitala za ime i prezime i brzo trčala u radnu sobu, da provjerim „da li je gos’n Andrić kod kuće“… Ako ih hoće – ja ih onda pustim.
Više puta su ga u šetnji odžeparili
Pomoćnica u svojim zapisima otkriva da se Andriću, tokom dnevnih šetnji, često događalo da bude opljačkan.
– Poslije ručka, Andrić se uvijek odmarao u svojoj sobi, a oko tri popodne išao u šetnju poslije koje ga je opet čekao svjež sok. Nekoliko puta se dogodilo da ga u šetnji odžeparе. Uđe tako Andrić u kuću, presječenog sakoa ili mantila i kaže: „Milka, ja nemam ništa!“ Novčanik ili dokumenta smo obično nalazili poslije nekoliko dana pred kućnim vratima: kada kasnije shvate da su odžeparili nobelovca – oni mu dokumenta ili novčanik krišom donesu i ostave na prag stana.
Pravilo za goste
Zanimljiva je i anegdota vezana za izuvanje gostiju.
– Sjećam se, nije davao da se gosti u našoj kući izuvaju. Jednom prilikom, u početku rada u kući Ive Andrića, zamolila sam neke goste da se izuju, bile su im prljave cipele. Andrić me je ukorio: „Aman, Milka, ne priliči da gospodin u odijelu ili dama u štikli idu bez obuće, bosi, zato je svijet izmislio usisivač!“ – navodi Milosava Puzić.
Posljednji dani
Nakon što mu se 5. decembra 1974. godine pogoršalo zdravstveno stanje, Ivo Andrić je smješten u bolnicu.
Njegov prijatelj Erih Koš je objasnio kako su izgledali posljednji dani Ive Andrića:
„Oko 9 sati 17. decembra zvala me je telefonom Vera Stojić i kazala da je Andrić proveo tešku i nemirnu noć, i da se jutros ne osjeća dobro. Obratila se terenskoj ambulanti i ljekarka koja ga je pregledala utvrdila je da mu je porastao krvni pritisak. Dala mu je lijek i savjetovala da se pozove ljekar specijalista. Prvi kojeg se Vera Stojić sjetila bio je doktor Slobodan Kostić, Andrićev zemljak i prijatelj, šef Neurohirurške klinike koji se odmah odazvao pozivu.
Sada pozivaju i mene da se nađem pri ruci ako bi Andrića trebalo prebacivati u bolnicu. Za desetak minuta bio sam pred kućom u kojoj je stanovao u ulici Proleterskih brigada. Vrata mi je otvorila i nemušto me pozvala da uđem Andrićeva kućna pomoćnica.
U predsoblju je već dr Kostić okretao brojčanik telefona, nastojeći da obezbijedi odgovarajući bolnički smještaj. Vera Stojić, koja je stanovala na istom spratu, vrata do vrata sa Andrićem, čekala je u trpezariji, sa tašnom u ruci, spremna da krene.
Pozvan da nam se pridruži, Andrić je izišao iz svoje sobe. Pozdravio se, malo zbunjen, ali pri punoj svijesti, i sa onim njemu svojstvenim izvinjavajućim osmijehom čovjeka koji ne voli drugim ljudima da smeta.
Otišao je u kupatilo, uzeo pribor za umivanje i brijanje, pa i kapi za oči na koje ga je podsjetila Vera Stojić. Strpao je sve to u staru, smeđu, izlizanu torbu – onu s kojom smo ga godinama navikli da viđamo. Kada je već trebalo da se krene, sjetio se još nečega i vratio u sobu.
Izneo je tanku knjižicu, „Samorazmatranja“ Marka Aurelija u džepnom, francuskom izdanju, pa i nju pridružio ostalim stvarima. Bila je to njegova posljednja lektira“, prenosi Znanje.org.
Andrić je prebačen na Vojno-medicinsku akademiju. Tim ljekara koji je vodio slučaj Ive Andrića saopštava da su kod književnika nastupila ozbiljna oštećenja zbog smetnji nastalih poremećajem cirkulacije krvi u mozgu.
Osim oštećenja mozga, nastupile su i komplikacije u vidu zapaljenja pluća i infekcije nekih unutrašnjih organa, pa je nastavljeno sa intenzivnim liječenjem.
Po Beogradu, koji je, uza sve svoje milionsko stanovništvo, ipak samo jedna mala kuhinja, svašta se i koješta govorilo o Andrićevom stanju i toku njegove bolesti. Govorilo se da je te prve noći u bolnici zapao u teško delirično stanje, u kome više nije mogao da kontroliše svoje postupke, i podižući se iz postelje i tumarajući odjeljenjem, toliko uznemirivao ostale teške bolesnike da su ljekari bili prinuđeni da mu potraže adekvatniji smještaj. Čula su se i krajnje neukusna tvrđenja koja je u ovakvom svjedočenju neuputno ponavljati“, napisao je njegov prijatelj.
Ljekari su Andrića održavali u životu vještački, svim sredstvima reanimacione tehnike. Prkoseći ljekarskim predviđanjima i protokolarnim odlukama, više čvrstom voljom no krhkim tijelom, Ivo Andrić je poživio u bolesničkoj postelji još gotovo puna tri mjeseca.
(Stil)
Komentari (0)