Ni 86 godina na plećima, ni minus osam stepeni na termometru, nisu spriječili Dušana Rajkovića da prošeta gradiškim ulicama.

Svježe izbrijan, sa neizbježnim šeširom, koga prilikom pozdravljanja podiže u gospodskom maniru Dule, kako ga Gradiščani zovu, kaže da voli zimu, vjerujući da će uništiti viruse, bakterije i ostale bakcile. Zamolih ga, ali bez uspjeha, da ne skida rukavicu prilikom rukovanja sa mnom, nije me poslušao.

Neizbježna tema prilikom svakog susreta bila su tri crna odijela, te po tri para bijelih rukavica i čarapa. Da li su još u ormaru, upitah ga, znajući unaprijed za odgovor.

„Čuvam ih, oni me podsjećaju na moje najljepše životno doba. Tih sedamdesetih godina sam ih dobijao i oblačio samo po jedan put. Kad je Tito išao u Bugojno i svraćao na Vlašić.Tri puta sam nadgledao poslugu koja je služila Tita. Radio sam kao ugostitelj, bio sam i predavač konobarima u Travniku, a najveći dio radnog vijeka proveo sam kao kontrolor u hotelu 'Orijent' i drugim objektima. Sjećam se i susreta sa Hamdijom Pozdercom i Ratom Dugonjićem. Predvodio sam poslugu i kada su dolazili Džemal Bijedić i Cvijetin Mijatović“, prisjeća se čika Dule.

Mrkonjićanin po rođenju, najveći dio radnog vijeka proveo je u Travniku, a penziju mu poštari donose na adresi u Gradišci.

„Srednju ugostiteljsku školu završio sam u Sarajevu, a višu u Zagrebu. Mnogo sam konobara obučio da zavole svoje zanimanje i da ga poštuju. Nekada su konobari bili gospoda, družili su se sa uticajnim ljudima, imali su od toga određene privilegije. E danas nije tako. Mnogo je ugostiteljskih objekata a malo školovanih konobara. Poremetio se sistem vrijednosti“, reče čika Dule, otpozdravi blagim dizanjem šešira i nastavi šetnju pored gradske pošte.

Kaže da bi volio otići u Travnik, samo da provjeri da li je iko među živima od njegovih kolega i gostiju. Da sa njima popije kafu i ispriča se o svemu, samo ne o politici.

Šešir, štap i rukavice su njegov znak prepoznavanja, baš kao u onoj starogradskoj pjesmi o dva posebna fijakera.

Boško Grgić