Kaže da je čim je prešao most preko Save osjetio da je sve drugačije.

-Osjetio sam da drugačije grije sunce i lišće je bilo sasvim drugačije. Taj transport logoraša iz Kozare je odmah kod Stare Gradiške razbijan. Na jednu stranu su odvajali muškarce od 16 do 60 godina. Žene koje su ostajale bez muževa su istjerali iz zaprežnih kola, i sa djecom su po najvećoj žegi pješačili sa djecom do logora u Mlaci i Jablancu. Ja sam bio srećniji,naša kola nisu mogla ući unutra i mati je sa dva sina i dvije ćerkice bila u kolima, a ja i brat smo išli za kolima, za koja su bile svezane dvije krave. Tako sam ja stigao u Mlaku, sjeća se devedesettrogodišnji Veljko Savić.
Dodaje da ima živog brata u Beogradu i da ga još nije pronašao. Kaže da je doktor i da je nekoliko puta bio na dobrom putu da ga pronađe.

-Imao je dvije i po godine. Bio je u Sisku sa sestrom Desom. Njih dvoje su posljednji oduzeti od majke u Jasenovcu. Sestru smo spasili a rođenog brata Trivu tražim još uvijek. Bio sam na dobrom tragu, ali me je korona spriječila. Znam da ga je uzela jedna Kata iz sela Gudovac kod Bjelovara. Išao sam tamo tri puta, tragao za bratom Trivom. U Petrinji sam našao brata od ujaka. Sa poznanicima ću ponovo krenuti da ga potražim, znam da sada živi u Beogradu. Sam Bog zna koje ime danas nosi, i to mi zadaje velike probleme, rekao je Veljko Savić, nekadašnji logoraš, rođen u Miloševom brdu kod Gornjih Podgradaca.