Na pitanje kakvo je stvarno stanje vlažnih staništa u Republici Srpskoj, ekolog Jovica Sjeničić nema dilemu.

"Najugroženija su nizijska močvarna područja uz velike rijeke, poplavne livade, mrtvaje, ali i tresetišta na višim nadmorskim visinama. Iako na papiru postoje određeni oblici zaštite, stanje na terenu je često znatno lošije", kaže Sjeničić.

Prema njegovim riječima, mnoga vlažna staništa se postepeno isušuju, zatrpavaju ili zagađuju čvrstim otpadom i otpadnim vodama, često bez ikakvog nadzora.

"Područja poput Gromiželja i Tišine još uvijek čuvaju visoku prirodnu vrijednost i pravno su zaštićena, ali su pod stalnim pritiskom. Većina manjih močvara, naročito uz Bosnu, Savu, Drinu i Vrbas, nestaje tiho i bez pažnje javnosti", upozorava on.

Sličnu sliku vidi i Igor Kalaba iz Centar za životnu sredinu.

"Zaštititi neko područje na papiru nije problem. Provoditi tu zaštitu u stvarnosti i odgovorno upravljati tim područjem, to je potpuno druga priča“, kaže Kalaba.

Malo zaštićenih područja, još manje stvarne zaštite

Kalaba ističe da u zakonodavstvu Republike Srpske tek nekoliko močvarnih područja ima neki nivo zaštite.

"Hutovo blato je park prirode, Tišina i Gromiželj su zaštićeni, dok su Bardača i Livanjsko polje obuhvaćeni Ramsarskom konvencijom, što je, nažalost, od slabe vajde u praksi", kazao je on.

Dodaje da je ukupan obim zaštićenih područja u BiH daleko ispod međunarodnih ciljeva.

„Globalni cilj je zaštita 30 odsto teritorije do 2030. godine. BiH je trenutno između tri i pet odsto. Iz kojeg god ugla gledate - biološki, prostorno ili birokratski - to je neadekvatno", izjavio je Kalaba za Aloonline.ba.

Kada nestane močvara, nestaje cijeli svijet

Sjeničić objašnjava da su vlažna staništa dom ogromnom broju biljnih i životinjskih vrsta. Tu su močvarne biljke poput šaševa, trske, lokvanja, ali i brojne životinje: vodozemci, ribe, insekti i naročito ptice.

Posebno naglašava zavisnost ptica od ovih područja.

"Čaplje, rode, patke, bukavci, kosci… mnoge vrste zavise isključivo od močvara za gniježđenje, ishranu ili odmor tokom seobe", kaže stručnjak.

Nestanak močvara, kaže, ima domino-efekat.

"To ne znači samo gubitak pojedinih vrsta, već poremećaj lanaca ishrane, pad kvaliteta vode i veći rizik od poplava i suša", pojašnjava Sjeničić.

Ko najviše uništava močvare?

Na pitanje ko je najveći krivac, Sjeničić odgovara da je riječ o kombinaciji faktora.

"Poljoprivreda i plansko isušivanje zemljišta imaju snažan dugoročan uticaj. Regulacije vodotokova i nasipi mijenjaju prirodnu dinamiku rijeka koja je neophodna za obnavljanje močvara", kazao je stručnjak.

Veliki problem su i nelegalne aktivnosti.

"Zatrpavanje močvara građevinskim otpadom, ispuštanje otpadnih voda i nekontrolisano odlaganje smeća su svakodnevica", pojašnjava Sjeničić.

Drugi sagovornik dodaje još jedan ozbiljan primjer.

"Nekontrolisano šljunkarenje širom države uništava ekosisteme i povećava opasnost od poplava. To je jedan od najvećih, a najmanje sankcionisanih problema", pojašnjava Kalaba.

Bardača

Kada se govori o trajnom uništavanju vlažnih staništa, Bardača se gotovo uvijek navodi kao najteži slučaj.

"Bardača je u svoje vrijeme bila biodiverzitetski raj i vrhunski ekonomski pogon. Danas je primjer kako su finansijski apetiti pojedinaca i nedoraslost institucija doveli do potpunog kolapsa jednog ekosistema", kaže Kalaba.

Sličan scenario vidi i na Prokoškom jezeru. Stručnjak ističe kako masovni i neadekvatan turizam i vikend-naselja prave ogromnu štetu.

Svijetle tačke postoje, ali su rijetke

Sjeničić navodi da ipak postoje pozitivni primjeri. U Zaštićenom staništu Tišina realizovana su dva projekta revitalizacije vlažnih livada i obnovljeno je više od deset hektara travnjaka.

Trenutno se, dodaje sagovornik, radi na čišćenju mulja i produbljivanju bara kako bi se obezbijedila voda tokom sušnih perioda.

"Postoje i manji projekti, poput revitalizacije močvarnog područja Ada na rijeci Tolisi u Modriči. Sva ta iskustva pokazuju da se močvare mogu relativno brzo oporaviti ako im se vrate voda, prostor i mir“, kazao je stručnjak i dodao da je problem što takvi projekti zavise od entuzijazma pojedinaca.

Šta država mora uraditi

Kalaba smatra da su tri koraka ključna.

"Prvo, značajno povećati ulaganja u nauku i istraživanje. Drugo, proglašavati nova zaštićena područja i unaprijediti upravljanje postojećima. Treće, osnovati posebno ministarstvo zaštite životne sredine", pojašnjava stručnjak.

Posebno naglašava važnost jačanja inspekcija i tužilaštava. Kako kaže, poznate su nebrojene afere u šumarstvu, krivolov, nepoštovanje ekoloških dozvola.

"Često postoje jasni dokazi, ali procesi izostaju ili su kazne simbolične", zaključuje Kalaba.

Građani nisu nemoćni

Sjeničić poručuje da građani mogu napraviti razliku.

"Prvi korak je da shvatimo da močvare nisu beskorisne baruštine. Mogu prijavljivati zagađenje, učestvovati u akcijama čišćenja i podržavati inicijative za zaštitu", objasnio je sagovornik.

Bez pritiska javnosti, dodaje, nema dugoročne zaštite.

Na Međunarodni dan močvara poruka stručnjaka je jasna: još uvijek imamo šansu! Međutim, ako nastavimo da gubimo vlažna staništa tempom kojim nestaju danas, uskoro nećemo obilježavati dan močvara već dan sjećanja na njih.