Od tog dana prošlo je već određeno vrijeme. Smrt, kako kažu, još ne dolazi, ali oni su spremni. Smatraju da su je preduhitrili.

"Svi veseli. Ja sam rekao: imate jesti, imate piti, veselimo se kao da je sahrana, mislite, ali kao da nije. Nemojte misliti na to", priča Dragan Marić.

Marići ističu da o smrti ne razmišljaju svakodnevno, ali se za nju ozbiljno pripremaju. Najvažnije im je, kažu, da grobnica bude kvalitetna. Nalazi se na seoskom groblju, svega pedesetak metara od njihove porodične kuće.

Svako jutro, kada se probude, Dragan i Dragica prvo što ugledaju jeste njihova porodična grobnica.

"Nije nam to uopšte jezivo. Nije ni neuobičajeno. Na neki način se i privikavamo na svoju vječnu kuću", kažu.

Grobnicu su, kako ističu, gradili temeljno i kvalitetno. Željeli su da traje i da, za ne daj Bože, sve bude spremno.

"Normalan osjećaj. Neki kažu: “Joj, kako možete, ja to ne bih mogla.” Ne znam, meni je to sasvim normalno", govori Dragica.

"Pošto nemamo nikoga, nemamo djece, nemamo ništa, zato sam to i uradio. Uvijek sam zamišljao da, kad umrem, ne bi išla zemlja u oči ili blato", dodaje Dragan.

Iako su, simbolično, proslavili vlastitu smrt, Dragica i Dragan svakog dana slave život. Prije svega, svoju ljubav.

– Ženice moja, koliko te ja volim.
– Koliko me voliš, reci?
– Mnogo, puno.
– Dobro je, hvala na ljubavi. Ti si meni sve u životu što imam. Imam samo tebe – govore jedno drugom.

Marići su u braku 25 godina. Dragica je Draganu treća supruga. Prve dvije bile su Mađarica i Poljakinja. Fotografije sve tri žene, kao tri najbolje drugarice, i danas stoje na zidovima dnevne sobe, ali i na koricama knjige „Moj život“, koju je Dragan napisao.

Dragici to, kako kaže, uopšte ne smeta.

"Kako god bilo, ja sam definitivno posljednja" poručuje uz osmijeh.