Računica koja bode oči

Da solidarnost u režiji ovdašnjih vlasti ima svoju fiksnu tarifu i rok trajanja koji teče u nedogled, najbolje pokazuje matematika na platnim listama. Ako se uzme primjer samo jednog prosječnog radnika u republičkim institucijama, kojem se na ime ovog fonda svakog mjeseca odbija naizgled beznačajnih 3 KM, krajnja računica je poražavajuća.

Od juna 2014. godine, kada je Fond osnovan radi saniranja šteta od katastrofalnih poplava, pa sve do danas, prohujalo je tačno 144 mjeseca. Jednostavnim množenjem dolazimo do podatka da je od samo jednog jedinog radnika za ovih 12 godina tiho i prisilno uzeto 432 KM. Kada se ova individualna cifra pomnoži sa armijom zaposlenih u javnom sektoru i institucijama Republike Srpske, dobijaju se desetine miliona maraka. Miliona koji, kako se ispostavilo, odavno ne idu za poplavljene kuće, već za prelivanje iz šupljeg u prazno.

Svjedočenja radnika

Naši izvori, zaposleni u javnom sektoru, odlučili su da prekinu ćutanje nakon što su shvatili da je naziv „fonda“ na njihovim platnim listama postao paravan za finansijske akrobacije vlasti.

"Nikome od nas te 2014. godine, nakon onih užasnih poplava, nije padalo na pamet da kažemo da nećemo dati novac. Svi smo se složili da treba da se solidarišemo, skupimo snagu i pomognemo u obnovi naših gradova i uništenih domova. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, kako to inače biva kod nas, došlo je do klasične zloupotrebe i otimanja našeg novca. U kakve se svrhe te pare danas troše? Da se finansiraju nečiji propali poslovi i gubici? Na kraju krajeva, sam naziv na platnoj listi je maksimalno zbunjujući jer nas namjerno miješaju sa Fondom 'Duša djece'. Ako ja ne želim da izdvajam novac za Vladine ekonomske promašaje, imam puno pravo da tražim da mi se to obustavi. Nedopustivo je da nam se odgovara kako se nešto 'ne smije' jer je stiglo naređenje sa vrha", ogorčeno priča jedan od sagovornika našeg portala naglašavajući da će nastaviti podnositi zahtjeve za obustavu ove vrste odbitaka. 

Ono što dodatno iritira radnike jeste perfidna igra nazivima. Dok se za Fond solidarnosti za dijagnostiku i liječenje oboljenja, stanja i povreda djece u inostranstvu „Duša djece“ jasno zna da uzima 0,25 odsto neto plate i zakonski omogućava svakom radniku da podnese zahtjev za oslobađanje (što je u prošloj godini iskoristilo svega 109 ljudi), Vladin Fond za obnovu ne dozvoljava nikakva odustajanja. Tamo se novac uzima "po direktivi", pod prisilom.

Gdje je novac isparavao punih sedam godina?

Da je stvar u potpunosti izmakla kontroli i zakonskim okvirima, nesvjesno je potvrdio i Biro za odnose sa javnošću Vlade RS u svom zvaničnom odgovoru našoj redakciji. U pokušaju da opravdaju postojanje ovog nameta, poslali su nam saopštenje u kojem su se sami upecali u sopstvenu mrežu.

Vlada je zvanično potvrdila: "Sredstva za finansiranje obnove Republike obezbjeđivala su se, između ostalog, iz posebnog doprinosa za solidarnost, sve do kraja 2016. godine."

Nakon ovog priznanja, otvara se ogromna, sedmogodišnja crna rupa. Ako je doprinos za obnovu od poplava zakonski prestao da važi 31. decembra 2016. godine, a novi Zakon o Fondu solidarnosti RS (kojim su pod isti krov spojeni Fond za obnovu i famozni Kompenzacioni fond iz doba korone) donesen tek krajem 2023. godine – po kojem osnovu je novac radnicima odbijan od plata u periodu od 2017. do kasne 2023. godine?!

Kako bi raščistili ovu situaciju i ogolili tokove novca, naš portal se zvanično obratio Vladi RS i nadležnom Sektoru za informisanje, ali smo umjesto objašnjenja udarili u zid ćutanja.

Javnost u Republici Srpskoj tako je ostala uskraćena za odgovor na pitanje na osnovu kog tačno pravnog akta su poslodavci u tom sedmogodišnjem vakuumu uopšte smjeli da obustavljaju sredstva sa plata radnika. Iz Vlade kriju i to kako Ministarstvo finansija, odnosno Trezor RS, u svojim evidencijama uopšte razdvaja ove uplate i pod kojim šiframa to knjiži, s obzirom na to da identični nazivi na platnim listama unose potpunu zabunu među radnike koji ne znaju da li daju novac za bolesnu djecu ili za Vladine projekte.

Na kraju, niko ne zna ni gdje su sakriveni, niti da li uopšte postoje javno dostupni godišnji izvještaji o utrošku tih sredstava od 2017. do 2023. godine.

Do današnjeg dana, iz Vlade Republike Srpske vlada apsolutni muk. To što izvršna vlast bježi od odgovora na ova ključna pitanja u novinarskoj praksi i pred licem javnosti predstavlja samo jedno: prećutno priznanje da se milionski iznosi građana krčme bez ikakve transparentnosti i jasnog zakonskog pokrića.

Krpljenje gubitaša i propalih poslova

Da se novac građana više uopšte ne koristi za "obnovu od elementarnih nepogoda", ogoljeno je u trenutku kada je Fond solidarnosti iskorišten kao ekspresni pojas za spasavanje propalih javnih preduzeća. Najsvježiji primjer jeste isplata plata rudarima upravo iz ovog fonda.

Pravna struka je zgrožena ovakvim načinom poslovanja. Kako je u svojoj ranijoj izjavi za medije istakao advokat Sandić, potpuno je neprihvatljivo da se sredstva Fonda solidarnosti koriste za rješavanje tekućih likvidnih problema i isplate plata u preduzećima koja su gubitaši zbog lošeg upravljanja.

„Zakon jasno definiše u koje svrhe se mogu trošiti sredstva Fonda solidarnosti. Preusmjeravanje tog novca za plate radnika u javnim preduzećima koja su dovedena na rub propasti je direktno kršenje zakonskih odredbi i zloupotreba javnog novca“, upozorio je tada Sandić.

Izmjenama zakona krajem 2023. godine, Vlada je u nadležnost fonda ubacila rastegljivu formulaciju o pomoći privredi usljed "ozbiljnih poremećaja na tržištu". Time je ozakonjeno ono što se godinama radilo ispod stola, Fond solidarnosti je postao politički novčanik iz kojeg se, bez ikakve kontrole i polaganja računa, vadi novac da se pokriju nečiji promašeni poslovi, loše odluke i stranačko uhljebljavanje.

Solidarnost je najplemenitija osobina jednog naroda, ali kada se ona pretvori u prisilni harač koji se sa platnih lista skida po tajnim "direktivama" i mimo zakonskih rokova, onda to više nije solidarnost, to je institucionalna pljačka. Dok god Vlada Srpske ćuti o računima i šiframa Trezora, a milione namijenjene obnovi koristi za krpljenje rupa u propalim javnim preduzećima, građani imaju punu moralnu i zakonsku obavezu da postave samo jedno pitanje: U čije džepove su otišle naše pare?