Gledam u babinu kuću kako se ruši, a ispred nje stoji moja dvogodišnja sestra. Prašina se diže, strina i majka trče da spasu djecu, a ja stojim – i gledam kako sve nestaje.

Tako je Banjalučanka Ljiljana S. počela da priča za Aloonline.ba i da se sjeća 27. oktobra 1969. godine, dana kada je razorni zemljotres sravnio grad na Vrbasu. Tada je imala samo sedam godina. Djetinjstvo joj se tog jutra prelomilo u dva sjećanja– prije i poslije zemljotresa.

Priča za Aloonline.ba, sve je počelo dan ranije, u nedjelju  26. oktobra prije 56 godina – zemlja se prvi put zatresla.

Topli oktobar i prvi potres: kako je počela tragedija oktobra 1969. godine

- Oktobar je bio topao. Mi, starija djeca, vozili smo se na drvenim trotinetima. Noć prije smo spavali kad se zatreslo, ali nije bilo strašno. Istrčali smo napolje, pa se vratili u kuću. Ujutro smo vidjeli da su popucali zidovi i razbila se stakla, ali mi smo se igrali. Stariji su rekli – zemljotres - priča Ljiljana za Aloonline.ba.

A onda je osvanu ponedjeljak koji i danas Banjalučanima koji su ga doživjeli i preživjeli, ne blijedi iz sjećanja.

-Zemlja se počela talasati kao more, fazani krešte, krave riču. Pogledam prema babinoj kući, a moja mlađa sestra stoji napolju, mala, sama. U babinoj kući naš mali stričević. Sjećam se tog prizora kao da je danas. Strina i mama trče da ih spasu, a oko nas samo prašina i tutnjava. Sve se ruši – sjeća se ona dodajući.

Dim i zemlja gutali prizore djetinjstva

Kuće su padale, zidovi se lomili, dim i zemlja gutali prizore djetinjstva. Zajedno sa roditeljima, bratom i dvije mlađe sestre, ostala je bez krova nad glavom. Bez ognjišta su ostali i baba, stric, trudna strina i bratić.

-Oko nas ruševine, ništa nije ostalo – ni nama, ni komšijama. Čujemo, pričaju stari, ima i poginulih – utihnu na trenutak naša sagovornica.

Uskoro su dobili šatore koji su im bili domovi, a sa njima i pomoć u hrani i potrepštinima. Ljiljanu i njenog starijeg brata ubrzo su poslali u Suboticu, zajedno s drugom djecom, jer je njihova škola "Karlo Rojc" bila srušena.

Put u Suboticu: Kako su djeca iz Banjaluke nastavila školovanje nakon zemljotresa

- Roditelji su nas spakovali i stavili u voz sa ostalom djecom, nastavnicima i drugim radnicima iz naše škole. Kad smo stigli, našli smo se ispred Ferijalnog doma na Paliću. Tu ćemo živjeti i ići u školu "Ivan Goran Kovačić"– prisjetila se.

Sjeća se da su im svima kupili istu odjeću.

-Djevojčice su dobile trenerke boje trule-višnje, a dječaci plave. Dobijali smo pakete, ništa nam nije falilo – kaže ona.

Ljiljana se osmijehne kad govori o tom periodu, a na pitanje da li joj je bilo teško biti odvojena od porodice i prijatelja, kaže – ma kakav.

Dječja svakodnevica pored Palića: Učenje, igre i izleti u Mađarsku

- Nismo plakali. Bilo nam je lijepo. Po desetoro u jednoj sobi, svako svoj krevet. Kupali su nas svako veče, učitelji su bili s nama, svi smo zajedno čistili i održavali dom. Sjećam se jezera, fontane u blizini, vodili su nas i u Mađarsku, a dva puta i u Tvornicu čokolade "Pionir!". Kakvo plakanje – bilo nam je divno – iskrena je ona.

Kaže, koliko su mogli, roditelji i komšije su dolazili u posjetu, a ni pisama nije manjkalo. Redovno smo slali pisanije roditeljima, koliko je to bilo moguće za nekoga ko je tek počeo da piše, ali smo se snalazili.

Drugi razred osnovne škole završila je u Subotici. Kad je školska godina završila, djeca su autobusima vraćena u Banjaluku.

Na peronu ih je dočekala rodbina, komšije i prijatelji, ali i grad koji se tek počinjao dizati iz prašine.

Sjećanja koja ne blijede: 56 godina od zemljotresa koji je promijenio Banjaluku

Prošlo je 56 godina kada je razorni zemljotres odnio 15 života, a hiljade građana ostalo bez krova nad glavom. Banjaluka je sravnjena, ostala je bez struje i vode, a građani su se u rekordnom vremenu organizovali zajedno sa vojskom kako bi raščićavali ruševine i pomagali povrijeđenim. Pomoć je stizala sa svih strana.

Nakon nešto više od pola vijeka, Banjaluka se izgradila, spomenici podigli, ali je sjećanje ostalo.