Tema je bila „Životinja koju bih željela da imam“, a djevojčica iz Like nije poželjela nekog egzotičnog ljubimca ni ponija, već svog psa Rikicu, koji je ostao na ognjištu dok je njena porodica bježala u strahu pred "Olujom".

"Baka je imala psa koji se zvao Riki. Riki je imao crnu sjajnu dlaku, malu njuškicu i kratki repić. Kad sam ja porasla, Riki i ja smo se često igrali. Često je išao sa mnom i tatom u šetnju", piše u sastavu. Djevojčica priča kako se najviše radovala kada mu nosi hranu, a on skakuće oko nje i veselo maše repićem. Ali, kada je došao dan bježanja iz Like, baka je pokušala da Rikicu povede sa njima, stavila ga je u prikolicu, ali "on nije htio da ide nigdje od svoje kuće." Riki je iskočio. Ostao je, zbunjen, vjerovatno čekajući one koje je neizmjerno volio nesvjestan da ih nikada više neće vidjeti. "Tako je Riki ostao sam i ne znam hoću li ga ikada više vidjeti. Ja se nadam da je moj Riki živ i da me čeka negde tamo u Lici", zaključuje sastav djevojčica.


Lutala je 139 dana: Keruša Dena pronašla svoju porodicu nakon „Oluje“ i 500 pređenih kilometara


Ova priča dolazi u danima kada se obilježava 30 godina od zločinačke akcije "Oluja", koja je dovela do egzodusa više od 200.000 Srba iz Krajine. Juče je u Sremskim Karlovcima održana centralna manifestacija ovim tužnim povodom, a danas je u Banjaluci služen parastos za sve stradale i prognane.

Jedan nevini dječiji školski sastav dan danas dodatno svjedoči patnji koju je preživio narod iz nekadašnje Republike Srpske Krajine, od najmlađih do najstarijih. Iako nije razumjela razmjere stradanja, djevojčica je kao dijete nosila svoju bol. Nije tražila osvetu, nije pisala o mržnji, samo je željela nazad ono što joj je kao curici najviše značilo. Svoju Rikicu.