Gluve i nagluve osobe u Republici Srpskoj su marginalizovane i njihova ljudska prava su ugrožena, a navedenom svjedočimo svakodnevno, tvrdi Dubravka Živković Ostojić, predsjednica UO Saveza gluvih i nagluvih lica.
Dodaje da kada bi nadležni poštovali Zakon o upotrebi znakovnog jezika i kada bi radili po njemu, riješilo bi se dosta životnih problema gluvih lica. Međutim, njih na skoro svakom koraku čeka komunikaciona barijera, pa tako neke osnovne stvari kao što su odlazak u prodavnicu ili ljekaru, razgovor na šalteru banke ili na intervjuu za posao postaju "nemoguća misija".
Javni servis i dvostruki aršini
Dokaze za izrečeno vidimo prvenstveno u medijima gdje javni servis u Republici Srpskoj po zakonu treba imati bar 10 odsto dnevnog prilagođenog sadržaja gluvim licima, tvrdi naša sagovornica, a trenutno je prilagođeno malo više od 2 odsto. Međutim, kada RTV taksa dođe na naplatu, sve razlike padaju u vodu. Gluvi i nagluvi moraju uredno da plate ovaj namet, iako većinski dio programa koji emituje javni servis ne mogu ni čuti, ni razumjeti.
Osim ovo malo prilagođenog programa na javnom servisu, privatne medijske kuće uopšte nisu zainteresovane da prilagode svoje sadržaje licima koja nemaju čulo sluha.
Ovaj primjer samo je kap u moru kada govorimo o problema sa kojima se susreću gluva i nagluva lica u Republici Srpskoj.
Ipak, kako navodi Živković Ostojić, postoji jedan segment da ovo društvo navedena lica prihvati kao sav normalan svijet, a to je da o njihovim problemima razgovara sa njima samima, a ne sa kojekakvim dušebrižnicima, koji iz njihove nevolje uvijek izvuku korist za sebe.
Znakovni jezik je njihov maternji jezik
- Mi živimo u svijetu tišine na miran i tih način. Trideset godina, od kako postoji Savez gluvih i nagluvih Republike Srpske, mi uporno ukazujemo da je znakovni jezik naš maternji jezik. Ponekad imamo osjećaj da uzalud pokazujemo da znakovi predstavljaju kompletan, vizuelan i svestran jezik. Za nas, potpuno gluve osobe i gluvorođenu djecu, znakovni jezik je naš prirodni jezik, navodi Dubravka Živković Ostojić.
Dodaje da ovaj jezik nema alternativu, šta god ko mislio ili pokušavao da dokaže suprotno.
- Vrijeme je da ovo konačno shvate svi oni koji zabranjuju gluvoj djeci da uče znakovni jezik, jer će im to biti jedini i najlakši način komunikacije. Mi smo jezička zajednica gluvih i to je osnovni vid komunikacije. Veliki je grijeh lišavati bilo koga njegovog maternjeg jezika. Zato gluvu djecu još u vrtiću treba učiti znakovnom jeziku, ali i roditelje i sve članove porodice, kako bi ostvarili pravu komunikaciju sa svojim djetetom, izjavila je sagovornica.
Glas svojih roditelja
Ko bolje može posvjedočiti o učenju znakovnog jezika i komunikaciji sa gluvim licima od osobe koja je od malih nogu glas svojih roditelja i komunicira na ovaj način, iako savršeno čuje.
Božo Đunić, dvije godine radi kao zvanični prevodilac za znakovni jezik na RTRS-u, a čitav život se bavi prevođenjem za potrebe gluvih i nagluvih budući da je dijete gluvih roditelja. On je znakovni jezik naučio uporedo sa govorom, tako da od najranije dobi prevodi za roditelje, kao i druge gluve osobe, prijatelje njegovih roditelja.
Kaže da je sam proces učenja znakovnog jezika za njega kao dijete bilo kao neka vrsta igre. Učio je nove znakove, poboljšavao stara znanja, a ujedno olakšavao i poboljšavao komunikaciju sa roditeljima i ostalim gluvim osobama sa kojima je bio okružen u toku odrastanja.
- Najveći problem sa kojima se gluve i nagluve osobe suočavaju je na prvom mjestu komunikacija. Nažalost postoje slučajevi u kojima članovi porodice ne znaju znakovni jezik tako da se oni već na samom početku suočavaju sa problemom komunikacije unutar svoje porodice. A kad imaju poteškoće sa komunikacijom u svojoj porodici, onda je još veći problem kada imaju potrebu da komuniciraju sa drugim ljudima, priča nam Đunić.
Dodaje da su gluve i nagluve osobe od samog početka prisiljene da svoju komunikaciju obavljaju preko treće osobe, člana porodice ili prevodioca za znakovni jezik što im u velikoj mjeri stvara poteškoće u svakodnevnom životu, jer gdje god da se upute imaju komunikacionu barijeru i ne mogu da ostvare neke od najosnovnijih svakodnevnih zadataka i obaveza kao što su odlazak kod ljekara ili u neku ustanovu.
- Upravo ta komunikaciona barijera stvara i druge poteškoće u njihovom životu jer dosta ljudi upravo iz nepoznavanja znakovnog jezika ih diskriminiše i po drugim osnovama. Na primjer, poslodavac koji ne poznaje znakovni jezik usljed nepoznavanja znakovnog jezika i otežane komunikacije često ne daje priliku gluvoj/nagluvoj osobi priliku za poslom i šansu da pokažu svoje sposobnosti, izjavio je Đunić.
Kako je diplomirani sociolog, Đunić je naglasio da postoje stvari koje kao društvo možemo uraditi da poboljšamo i olakšamo život gluvim/nagluvim osobama što bi bila mala stvar za nas, ali velika za njih.
- Potrudimo se da bar naučimo minimum znakovnog jezika, pokažimo da nam je stalo da stupimo u komunikaciju s njima, prilagodimo malo okruženje njihovim potrebama, organizujmo više seminara znakovnog jezika za osobe zaposlene u javnim ustanovama, tako da kad gluve/nagluve osobe imaju potrebu da odu u javnu ustanovu da ih dočeka barem jedan uposlenik koji zna znakovni jezik, te im olakša obavljanje njihovih potreba.
Takođe jedna od stvari koje kao društvo možemo učiniti je prilagođavanje medijskog/tv sadržaja osobama oštećenog sluha, kao što je slučaj na našem javnom servisu RTRS, koji je uveo prilagođen tv sadržaj osobama oštećenog suha i uvrstio tv prevodioca u informativne emisije tako da i osobe oštećenog sluha imaju priliku da budu informisani o dešavanjima kod nas, a i u svijetu, kazao je Đunić.
[caption id="attachment_263962" align="aligncenter" width="900"]
Printscreen[/caption]
Gluvoća nije bolest koja se liječi
Gluva i nagluva lica svakodnevno nailaze na prepreke kada god pokušaju ostvariti neko svoje ljudsko pravo, tvrdi predsjednica Saveza Živković Ostojić. Dodaje da trideset godina aktivisti i gluvi intelektualci govore o tome kako im se brzo i lako može pomoći, a da to državu ništa ne bi koštalo. Nažalost, kako kaže, svi oni koji su do sada mogli čuti njihove apele, a naročito mediji, pravili su se gluvi i nisu htjeli pomoći.
- Gluvoća nije bolest koja se liječi, to je naš život koji mi nismo sami birali i zato ne treba se stidjeti sudbine koja nas je snašla i moramo se boriti za svoja prava, kazala je Živković Ostojić.
Sistem zakazao - Ne zna se tačan broj gluvih i nagluvih lica u RS
Na pitanje "Koliko ima gluvih i nagluvih u našoj Republici" nismo dobili konkretan odgovor, ali smo dobili jasnu sliku stanja u kojem žive ova lica.
- Da bismo dali odgovor na ovo pitanje moramo apelovati da se prilikom popisa stanovništva popišu i svi ljudi sa invaliditetom, pa tako i gluva i nagluva lica ili gluvo-slijepe osobe. Na posljednjem popisu iz 2013. godine naši članovi nisu ni mogli iznjeti svoje podatke, jer oni koji su radili popis nisu bili obučeni kako da razgovaraju i uzmu podatke od gluvih lica.
KAD BI OVO DRUŠTVO BILO HUMANO MI NE BISMO BILI NA MARGINI.
Mi u našem Savezu imamo pametne ljude koji se ne stide sebe, pa se učlane u udruženje, a preko Udruženja automatski postaju i članovi Saveza. Trenutno nas je takvih oko 1.000, a onih drugih koji kriju na razne načine da su gluva lica, ima više, a posebno nagluvih, ističe sagovornica.
U Jugoslaviji živjeli dostojanstveno
Prije nekih 50-60 godina, gluva lica u cijeloj Jugoslaviji su imala svoje zaštitne radionice u kojima su gluva lica imala prednost za zapošljavanje i tako osiguranu budućnost. Čim završe školu i osposobe se za rad, čekao bi ih posao u zaštitnoj radionici, kojom su upravljali Savezi gluvih u republikama SFRJ.
- Tada naši članovi nikada nisu bili socijalni slučajevi. Nekima je Savez pored posla osiguravao i stanovanje, ali sad je sve privatizovano i zaštitnih radionica nema, kazala je predsjednica Saveza.
Muku muče sa pronalaskom posla kako bi živjeli na dostojanstven način, ali sve česće su gluva i nagluva lica primorana da napuštaju zemlju i to dostojanstvo traže u inostranstrvu.
Živković Ostojić navela je primjer iz Višegrada gdje gluva djevojka, master grafičkog dizajna, kojom bi se svaki grad mogao i trebao ponositi ne može godinama naći posao.
- Nažalost, godinama osim obećanja, za nju nema baš ni jedno radno mjesto. Sve više naših članova odlazi u inostranstvo da nađe bilo kakav posao. Došlo je do toga da lica sa invaliditetom odlaze iz svoje matične države u potragu za boljim životom i boljim pravima, izjavila je sagovornica za aloonline.ba.
Kako kaže, reakcija društva prema gluvim i nagluvim osobama je takva da im uzeli sve što je bilo vrijedno, a sve im je to bilo omogućeno u vrijeme SFRJ.
Za kraj razgovora naša sagovornica je kazala da bismo svi bili srećniji da predrasude i vječite barijere jednom zauvjiek nestanu iz naših života.
- Ako ništa zarad djece koja su osuđena na različitost, a da za to nisu kriva. Podijelimo sa njima ljepšu stranu života, djelić neba, zračak sunca, pa ćemo imati srećniji život. Mediji bi ponekad mogli objaviti i neku lijepu priču, kad naši članovi postignu uspjeh u raznim segmentima života, kada snagom svoje volje ruše barijere i uzdižu se, naglasila je Živković Ostojić i dodala da će vrijeme pokazati, a posebno mediji, hoće li i gluva i nagluva lica dobiti dostojanstveniji tretman u našem društvu. Hoćemo li prestati gledati na svijet tišine kroz predrasude ili ćemo najzad postati humano društvo i pomoći im?
BONUS VIDEO:
