Dok nadležne institucije povećanu potrošnju pravdaju savremenim medicinskim smjernicama i boljom dijagnostikom, trudnice na terenu često nailaze na administrativne prepreke i subjektivne procjene ljekara, zbog čega su nerijetko prinuđene da same finansiraju terapiju koja za njih znači život.

Milionska izdvajanja za ampule

Da je potražnja za ovom terapijom u stalnom porastu, potvrđuju i zvanični podaci Fonda zdravstvenog osiguranja RS. Finansijska sredstva i broj nabavljenih ampula gotovo su duplirani u posljednjih nekoliko godina.

Prema podacima FZO RS, potrošnja po godinama kretala se ovako:

  • 2016. godina: 339.307 ampula (2,6 miliona KM sa PDV-om)
  • 2018. godina: 162.500 ampula (1,1 miliona KM)
  • 2019. godina: 238.567 ampula (1,3 miliona KM)
  • 2020. godina: 252.231 ampula (1,4 miliona KM)
  • 2023. godina: 332.977 ampula (2,3 miliona KM)
  • 2024. godina: 358.249 ampula (2,5 miliona KM)
  • 2025. godina: 402.269 ampula (2,8 miliona KM)

Samo u prva tri mjeseca 2026. godine (01.1–31.3): Izdvojeno je već 674.281 KM za 94.697 ampula.

Iz Fonda napominju da ne mogu precizirati koliko tačno trudnica koristi ovu terapiju jer se lijekovi evidentiraju prema indikaciji (nastavku bolničkog liječenja), a ne prema dijagnozi, te ističu da iste lijekove koriste i drugi pacijenti, poput onkoloških ili nepokretnih bolesnika.

Zašto raste potrošnja?

Načelnica Klinike za hematologiju, doc. dr sci Danijela Mandić, objašnjava da je porast potrošnje niskomolekularnih heparina posljedica više faktora, među kojima su veća svijest o prevenciji tromboze, bolja dostupnost dijagnostike trombofilija, ali i činjenica da se veći broj trudnoća danas vodi kod žena starije životne dobi.

„Danas postoji veća svijest o prevenciji tromboembolijskih komplikacija u malignim oboljenjima i postoperativno, kod imobiliziranih pacijenata, potom o tromboembolijskim komplikacijama u trudnoći, bolja dostupnost dijagnostike trombofilija, kao i šira primjena savremenih međunarodnih smjernica koje naglašavaju značaj prevencije tromboze kod trudnica sa povećanim rizikom“, navodi doc. dr Mandić.

Ona, međutim, naglašava važnu medicinsku činjenicu: „Sama dijagnoza trombofilije ne znači automatski potrebu za terapijom, već se odluka donosi individualno.“

Prema njenim riječima, kod trudnica se ova terapija uvodi ako postoji povećan rizik od venske tromboze ili komplikacija, što uključuje prethodne tromboze, visokorizične trombofilije, komplikacije u ranijim trudnoćama, kao i faktore poput gojaznosti ili mirovanja. Trajanje terapije je individualno i može trajati tokom cijele trudnoće, ali i u postporođajnom periodu.

Sistem „kod koga zapadneš“ i tragične posljedice

Iako smjernice postoje na papiru, praksa pokazuje da su sudbine trudnica često prepuštene subjektivnoj procjeni ljekara na koje naiđu. Jedna Banjalučanka podijelila je potresno iskustvo koje ogoljava slabosti sistema.

Nakon što su joj nalazi potvrdili trombofiliju, na Klinici za hematologiju naišla je na zid. Ljekari su odbili da joj odobre „kleksan“, uz komentar da „to ima svaka druga trudnica“ i da nalaz uopšte nije relevantan. Nedugo nakon toga, doživjela je spontani pobačaj i izgubila bebu.

Kada je ostala trudna drugi put, poučena tragičnim iskustvom, čvrsto je insistirala na terapiji. Dobila je „kleksan“ i trudnoću uspješno iznijela do kraja. Njen primjer pokazuje da u praksi ne vlada ujednačena primjena pravila, već sve zavisi od toga kod kojeg ljekara pacijentkinja „zapadne“, što može imati fatalne ishode.

Ovaj problem direktno se naslanja na crnu statistiku spontanih pobačaja u Bosni i Hercegovini. Kako stručnjaci ranije upozoravaju, u BiH se godišnje bilježe stotine spontanih pobačaja, a iako su uzroci brojni (od genetskih faktora do infekcija) neprepoznati ili ignorisani problemi sa zgrušavanjem krvi ostaju jedan od vodećih uzroka gubitka ploda u poodmakloj trudnoći. Pravovremena i kontinuirana primjena niskomolekularnog heparina ključna je za sprječavanje ovih ishoda, jer kako upozorava doc. dr Mandić, kod trudnica kojima je terapija indikovana, kašnjenje ili preskakanje doza može povećati rizik od razvoja tromboembolijskih komplikacija.

„Zbog toga je veoma važno da terapija bude kontinuirano dostupna i da procedura ostvarivanja prava bude jasna i efikasna“, kazala je Mandić.

Administrativni lavirint

Ono što trudnicama dodatno otežava situaciju jeste komplikovana procedura.

FZO RS finansira ove lijekove isključivo pod uslovom da je terapija započeta u bolnici i da je ljekar preporučio kao nastavak bolničkog liječenja (kroz otpusno pismo).

Čak i sa Klinike za hematologiju otvoreno priznaju da ovakva pravila stvaraju gužve i pritisak na zdravstvene ustanove. Medicinsku indikaciju hematolog ili drugi specijalista najčešće postavlja ambulantno, ali administrativni uslovi Fonda zahtijevaju bolničku dokumentaciju.

„Takva administrativna procedura može dodatno opteretiti kapacitete bolnica i ambulanti, posebno tercijarnih ustanova koje prate veliki broj trudnica“, ističe se u dopisu Klinike za hematologiju.

Ukoliko se desi da lijeka nema u apotekama, trudnice imaju pravo na refundaciju troškova od FZO RS u roku od godinu dana, ali pod uslovom da prilože otpusno pismo ili medicinski nalaz u kojem se lijek preporučuje isključivo kao nastavak bolničkog liječenja, originalan račun sa specifikacijom ovjeren pečatom, potvrdu o plaćanju i kopiju kartice tekućeg računa.

Dok statistika FZO RS bilježi milionske iznose i rekordan broj nabavljenih ampula, trudnice u Republici Srpskoj i dalje vode dvostruku bitku: jednu medicinsku, za život svog djeteta, i drugu administrativnu, sa sistemom koji bi morao biti znatno fleksibilniji i ujednačeniji.