Od razornog zemljotresa u Banjaluci prošle su 52 godine, ali su užas i nemoć ostali zauvijek urezani u sjećanju Banjalučana. Vrijeme je stalo, a Banjaluka je postala veliko groblje ruševina.

[caption id="attachment_60641" align="alignnone" width="750"] FOTO: ARHIVA RS[/caption]

Naša sagovornica, Sofija Babić, živjela je tada u Osijeku. Kaže da je podrhtavanje tla osjetila čak i u Slavoniji, a čim je čula šta se dogodilo, sa "stomakom do zuba" uputila se u rodni grad.

- Kada sam čula šta se dogodilo u Banjaluci, suprug i ja smo iz istih stopa skočili i bez razmišljanja krenuli na put. Konstantno sam u glavi razmišljala o sestrama, majki i ocu. Da li su povrijeđeni, jesu li se uspjeli skloniti, zaštiti, da li je kuća u redu. Vrtlog misli me gutao... I sada mi je mučno kad se sjetim tog osjećaja - započinje za Aloonline.ba Banjalučanka Sofija Babić.

Negdje oko Nove Topole, kaže, više nije bilo struje, a približavajući se Banjaluci, sve je izgledalo mračnije i jezivije.

- Ulazimo u grad, u avetinjski grad! Tlo je podrhtavalo, psi su zavijali. Spasiopci izvlače ljude zarobljene ispod ruševina ali svugdje je mrkli mrak. U tom momentu, koliko god sam se trudila da ostanem pribrana jer sam u drugom stanju, uhvatila me panika i nisam se mogla prestati tresti od jeze. Znate, dok nismo vidjeli sve svojim očima, ma ni u najgorim snovima nismo mogli pomisliti da je takvo stanje.  Morala sam odmah da odem svojima - rekla je Babićeva.

[caption id="attachment_60643" align="alignnone" width="578"] FOTO: ARHIVA RS[/caption]

Kaže da put do njene kuće, koja se nalazi u krugu Čajaveca, nikada neće izbrisati iz sjećanja. Ni poslije pola vijeka, gorak okus nemoći i straha za najrođenijima, nije potisnula.

- Onako isprepadana, stalno sam izvirivala kroz prozor i gledala da li su kuće u naselju oštećenje. Vodila sam se mišlju u glavi, ako vidim krov svoje kuće, znaću da su moji u redu.  U ulici i ispred kuće nisam zatekla nikog... Pokucala sam na prozor očevog automobila i tu zatekla bolesnu majku koja je od šoka počela nekontrolisano da galami na mene jer sam trudna došla u pakao. Ja sam joj bila jedino dijete koje je bilo na sigurnom - kaže Babićeva.

Dodala je da su se tada pojavile sestre, otac i doslovno pola komšiluka koji su izašli iz garaže.

- Sa svanućem smo otišli u grad. Svakako nisam oči sklopila svu noć. Vojska je postavila poljsku bolnicu u naselju Ante Jakića, helikopteri su slijetali i prevozili povrijeđene, policija i građani su ćistili šut... A uveče, sa svih strana, kao lampione, vidiš logorske vatre. Sjećam se susreta sa zgradom ''Titanik''. Lijevi ćošak zgrade je bio kompletno urušen, sav onaj šut je samo visio, cigle su bile posvuda.  Zgrada je ''zijevala'' a ljudi oko nje su plakali i bili u nevjerici - ističe Babićeva.

[caption id="attachment_60645" align="alignnone" width="824"] FOTO: ARHIV RS[/caption]

Sa sobom u Osijek, povela je dvije preplašene sestre kojima je trebalo nekoliko sedmica da prestani živjeti u strahu.

- Evo samo jedan primjer koliku je traumu doživjela moja mlađa sestra. U Osijeku smo živjeli  pored tramvajske stanice i naravno da se uvijek osjeti blago podrhtavanje tla kada naiđe tramvaj. U tom momentu, sestra je ustajala i vrištala: Zemljotres! Dugo smo je zatim morali smirivati... - ovdje završava svoju priču Banjalučanka Sofija Babić koja nije imala više snage da se prisjeća tih dana.

[caption id="attachment_60647" align="alignnone" width="384"] FOTO: ARHIV RS[/caption]

Svoje sjećanje na 27. septembar za Aloonline.ba podijelila je i Banjalučanka Slavujka P.

- Odmah da vam kažem, zaista dosta stvari sam potisnula jer je to sve bilo previše traumatično za mene. Sjećam se, u trenutku kada je ''drmnulo'' zalijevala sam baklavu. Moj sin Draško i suprug Aleksandar nalazili su se u predsoblju. Svi smo bili udaljeni najviše metar i po ali je potres bio toliko jak da nismo mogli doći jedni do drugih - započinje Slavujka.

Nakon strahovitog praska, uputili su se njenjoj majci na selo.

- Nas troje nijemo posmatramo ruševine, unezvijerene ljude, žuto-crveni dim koji se nadvio nad Banjalukom... Sjećam se da sam tad pomislila, hvala Bogu da su prijepodnevni časovi kada je malo ljudi spavalo. Čitav dan je tlo podrhtavalo, ljudi više i nisu ulazili u zgrade - rekla je Slavujka.

Zgrada u kojoj su živjeli je tada bila novije gradnje pa je šteta bila minimalna.

- Na mojoj zgradi je samo popucala fasada, a u njene uglove je postavljena čelična potpora visine do četvrtog sprata, a zgrada ima pet spratova.  Moja sestra je gore prošla. Živjela je u Kninskoj ulici, odmah iza parka Petar Kočić. Renoviranje njene zgrade trajalo je godinu i nešto zbog urušavanja - kazala je Slavujka.

Priča o zemljotresu u njoj budi stravična sjećanja. Jedna od uspomena koju pamti je i odjeća koju je imala na sebi kada je u strahu izletjela vani i spas potražila na otvorenom kao i većina Banjalučana.

- Od tog dana, svake godine u ovo vrijeme, izvadim iz ormara najljepši šlafrok. Za svaki slučaj, ako nas, ne daj Bože, opet zadesi onakva katastrofa, bar da dostojanstvena izađem u svijet a ne u nekoj staroj bluzi! Tih dana ne gledam televiziju jer svi pričaju o zemljotresu a to mi budi stravične uspomene - istakla je ona.

Banjaluka iz tog vremena joj je ostala u sjećanju kao velika ruševina koja je ubrzo počela da niče iz pepela.

- Pomoć je svakodnevno dolazila iz čitave Jugoslavije, ali i iz svijeta. Stalno ste mogli vidjeti kako dolaze i odlaze kamioni sa natpisom ''ZA BANJALUKU''. Bili su puni hrane, ćebadi, odjeće, obuće... Banjaluka je tad pokazala pravo zajedništvo, svi smo pomagali jedni drugima. Čitava Jugoslavija se uejdinila - zaključuje Slavujka.

Podsjetimo, danas su se navršile 52 godine od kada je Banjaluku pogodio katastrofalni zemljotres koji je iza sebe ostavio pustoš, a život je izgubilo 15 ljudi, dok je 1.117 lica bilo

Lakše ili teže povrijeđeno.

Prema podacima seizmologa Hidrometeorološkog zavoda Republike Srpske, Banjaluku su 26. i 27. oktobra 1969. godine pogodila četiri jaka zemljotresa.

Glavni udar desio se u nedjelju ujutru, 27. oktobra u 8.10 časova jačine 6,6 stepeni Rihterove skale, a dan ranije prethodila su mu dva jaka zemljotresa u 15.36 časova jačine 5,6 stepeni Rihterova te u nedjelju 2.55 časova jačine 4,8 stepeni po Rihteru.
Grad je ostao devastiran, a ogromna materijalna šteta bila je pričinjena na 86.000 stambenih jedinica, 266 školskih objekata, 152 zgrade javne uprave i administracije, 146 kulturnih ustanova, 133 zdravstvena objekta i 29 socijalnih ustanova.
Banjaluka je ostala bez struje i vode, a vojska je zajedno sa građanima raščišćavala ruševine i oslobađala zatrpane. Pomoć je stizala sa svih strana, ljudi su danima bili na ulicama, jer su mnogi ostali bez svojih domova.