Finansijski razlozi, blizina i podrška porodice, praktičniji odgoj djece te manja stopa kriminala neki su od razloga zbog kojih se porodica Raič iz Dablina vratila u Mostar. Time su se pridružili svojevrsnom trendu u kojem se sve više porodica nakon nekoliko godina života na Zapadu odlučuje na povratak, a njihova djeca upisuju se u lokalne škole u BiH.

Kako je u razgovoru za Fenu istakao suprug i otac Robert Raič, na povratak porodice u Mostar uticalo je više faktora, iako je donošenje te odluke vjerovatno bilo teže nego odlazak u Irsku prije pet godina.

„Supruga Kristina i ja postavili smo rok za donošenje odluke o povratku ili ostanku prije početka škole starije ćerke, kako je ne bismo prebacivali iz jednog školskog sistema u drugi, jezički različit. Prije godinu dana na svijet nam je došla i druga ćerka, što je zasigurno olakšalo donošenje odluke o povratku“, rekao je Raič.

Finansijska sigurnost i bolji uslovi za odgoj djece

Naglasio je da je želja za povratkom uvijek bila prisutna, ali da su, otkako imaju djecu, sopstvene želje uvijek na posljednjem mjestu na listi prioriteta. Veliku ulogu u donošenju odluke imao je i finansijski faktor.

Kako je pojasnio, veliki dio porodičnog budžeta u Irskoj trošili su na iznajmljivanje većeg stana i plaćanje vrtića, koji su među najskupljima u Evropi, dok su u Mostaru nedavno uspjeli da kupe stan, za šta bi im u Irskoj trebalo mnogo vremena.

„Naše područje je, po našem mišljenju, sigurnije i praktičnije za odgoj djece. Porodica i prijatelji takođe su nam govorili da se situacija u BiH u brojnim aspektima znatno poboljšala u odnosu na raniji period. Podrška porodice i prijatelja bila je jedan od odlučujućih faktora za povratak, kao i činjenica da je naša starija ćerka bila tužna svaki put kada bismo se nakon godišnjeg odmora vraćali u Dablin“, dodao je Robert.

Pri povratku je bilo potrebno određeno vrijeme za prilagođavanje, posebno za stariju ćerku zbog prelaska u drugo govorno područje. Ipak, kako je istakao Raič, ona se vrlo brzo prilagodila jer govori dva jezika.

Supruga Kristina tek kreće u potragu za poslom, s obzirom na to da je mlađa ćerka napunila godinu dana i da će je upisati u jaslice. Raič je pritom izrazio uvjerenje da će organizacija porodičnih obaveza biti jednostavnija nego što je bila u Irskoj.

Budući da njegov poslodavac ne dopušta rad na daljinu u punom radnom vremenu, Robert će još kratko ostati da radi u Dablinu, gdje već tri godine radi kao analitičar podataka. Taj period iskoristiće za završetak renoviranja i opremanja stana u Mostaru, a istovremeno traži i odgovarajući posao u Hercegovini.

Upoređujući život u Irskoj i BiH, Raič ističe da je za njih život u BiH sigurniji zbog blizine porodice i prijatelja, riješenog stambenog pitanja i manje stope kriminala, kao i društva koje je uvijek spremno da pomogne.

„Djeca su veoma srećna u Mostaru. Starijoj ćerki sviđaju se i vrtić i škola, pohađa treninge i ima mnogo više mogućnosti za druženje s djecom u slobodno vrijeme nego što je to bilo u Irskoj, gdje se sve uglavnom svodilo na vrtić i rođendane“, pojasnio je.

Užurban život i skupa svakodnevica

S druge strane, porodici Raič neće nedostajati irska klima i hrana, ali ni uopšteno užurban način života i snažan uticaj materijalizma.

„Neke stvari koje smo u BiH smatrali banalnim počeli smo mnogo više da cijenimo, kao, na primjer, lakše planiranje druženja, sunce, kafu, more, rijeke, bazene, planine... Takođe, neće nam nedostajati gubljenje vremena u prevozu ni užurban način života. Isto tako, nikada nam se nije sviđao materijalizam koji tamo preovladava. Sve se nekako mjeri novcem i dobiti, sentimentalnosti gotovo da nema, što kod nas nije slučaj“, rekao je.

Ipak, postoje i stvari koje će im nedostajati, poput osjećaja privatnosti koji su imali u Irskoj. Prema njegovim riječima, nedostajaće im i praktičnost putovanja jer se aerodrom u Dablinu nalazi prilično blizu centra grada u kojem su živjeli, što im je omogućilo da posjete brojna mjesta uz pristupačne cijene letova.

Porodica Raič ima i spisak stvari koje bi željela da BiH preuzme iz irskog sistema.

„To su prije svega funkcionalnija administracija i mnogo manje nepotrebne birokratije. U Irskoj smo većinu obaveza uspjeli da završimo putem interneta. Dodao bih i bolje poslovne mogućnosti, veće poštovanje poslodavaca prema radnicima, veću transparentnost institucija i činjenicu da se gotovo sve plaća karticom“, poručio je Raič.

Irske građane doživjeli su kao susretljive, društvene i komunikativne ljude, ali jedna od stvari koja im sigurno neće nedostajati jeste veliki broj beskućnika na ulicama Dablina.

„To je poražavajuća slika za jednu od najbogatijih evropskih država i posljedica ozbiljne stambene krize“, kazao je.

Porodicama koje razmatraju promjenu sredine Raič bi poručio da dobro razmisle o svim mogućnostima i odvagnu šta je najbolje za njihovu djecu. Smatra da svaku porodičnu situaciju treba posmatrati zasebno jer ne postoji univerzalno rješenje koje bi odgovaralo svima, ali vjeruje da se uz dobar plan i volju sve može ostvariti.

„Ne treba idealizovati život u BiH niti zatvarati oči pred problemima, ali ne treba ni potcjenjivati mogućnost da se ovdje može izgraditi dobar život“, smatra Robert, koji vjeruje da nijedan odlazak ni povratak ne treba smatrati neuspjehom jer svaki donosi veliko i korisno iskustvo koje treba da bude temelj za budućnost.

U mostarsku školu upisano osam učenika iz inostranstva

S druge strane, povratak u BiH i Mostar predstavlja izazov i za same povratnike i za obrazovni sistem, koji se u određenoj mjeri treba prilagoditi djeci koja se vraćaju iz inostranstva, posebno onoj koja se suočavaju s jezičkom barijerom.

Anđelko Rogić, direktor Osnovne škole Bartola Kašića u Rodoču kod Mostara, potvrdio je za Fenu da ta škola posljednje dvije godine bilježi porast upisa učenika koji su prethodno pohađali nastavu u inostranstvu.

„Ove i prošle godine iz inostranstva se u našu školu upisalo osam učenika, a jedna porodica s troje djece vratila se čak iz Australije. Možda ne zvuči kao veliki broj, ali očigledno je da postoji trend povratka, koji je u slučaju naše škole počeo prošle godine. Koliko sam upoznat, u školama Zapadnohercegovačkog kantona te brojke su i veće“, izjavio je Rogić.

Dodao je da u Osnovnoj školi Bartola Kašića nisu zabilježene značajnije poteškoće pri prilagođavanju učenika povratnika na obrazovni sistem u BiH.

„Djeca to riješe veoma brzo, dok je kod roditelja prisutna određena zabrinutost, prvenstveno zbog jezičke barijere, koja je kod nekih manje, a kod drugih više izražena“, kazao je Rogić.

Kao primjer naveo je učenike koji su se vratili iz Australije i koji su u početku imali nešto više poteškoća s poznavanjem jezika.

„Primjera radi, učenici povratnici iz Australije u početku su imali nešto više poteškoća s poznavanjem jezika, ali prilagođavanje je brzo prošlo. Učenici veoma brzo savladaju jezik i zapravo se ne bi moglo govoriti o bilo kakvim problemima u tom smislu“, pojasnio je.

Naglasio je da škola nema poseban program namijenjen učenicima povratnicima jer za tim, prema njegovoj procjeni, nema potrebe. Djeca se, kako je istakao, relativno brzo prilagode drugačijem sistemu.

Određeno prilagođavanje potrebno je i nastavnom osoblju, iako je ono manje izraženo nego kod samih učenika.

„Svakom nastavniku pojedinačno naloženo je da obrati pažnju na tu djecu, da im pomogne ako im je pomoć potrebna i da pokaže određenu fleksibilnost u pristupu. Međutim, zaista nismo imali nijednog roditelja koji bi naknadno došao i rekao: ‘Moje dijete ima problema, ovakvih ili onakvih’“, zaključio je Rogić.

 

(Akta)